Prkos

Gazi 90, živeo je u kući bez prozora i vrata, karton mu je bio krevet, ali od svog Prizrena nije odustao: On je nevidljivi stanovnik zadužbine cara Dušana

Foto: Jelena S. Spasić, Nemanja Nikolić, Privatna arhiva

Gazi devedesetu, živeo je u kući bez prozora i vrata, panj mu je bio sto, a karton krevet, ali od svog Prizrena nije odustao. I sada mu tu želju da bude i umre ovde ispunjavaju njegovi Sveti arhangeli. Zoran Stevanović gotovo nevidljivi je stanovnik zadužbine cara Dušana.

Sveti arhangeli. Jedinstveni. Manastir bez crkve, svetinja je velika. I to što kosovske vlasti ne daju Srbima crkvu obnoviti i podići, ne pomaže. Silni poklonici dolaze u Arhangele. Na svete ruševine. Bar su novi konaci podignuti. Levo od kapije onaj je manji. Pogled preko krova ide u vrh stene i ostatke Višegrada - tvrđave kojom car Dušan opasa velelepnu zadužbinu. U prizemlju ređaju se vrata. Naizgled ista. Ali jedna otvaraju posebnu priču.

- U Prizrenu sam rođen i sad ne mogu da živim u svojoj kući - prvo je što će nam reći čika Zoran, kako ga ovde svi zovu, dok nas prima u svoju sobu.

Krepki starac, bistra pogleda, jasne reči, uredan, začešljan. Na stolu i slatkiša i lekova. Ikone na zidovima. Golemo parče sobe zauzima sobni bicikl. Stišava ton na TV da mi priča...

- Rođen sam 1937. u Prizrenu, bilo nas je tri brata i dve sestre. Mama nas sredi, spremi ručak, pa u subotu, nedelju, i to u vreme Tita, dođemo u Arhangele. Tu gde je sad parking, sve su bili orasi. Ali ih Nemci iz Kfora povadili zbog oklopnih vozila i helikoptera - kazuje za Kurir čika Zoran.

Ni slutio nije da će mu Arhangeli biti i kuća. Doslovce.

- U manastiru sam osam-devet godina. U svojoj vikendici u selu Sredska, na 15 km odavde, ne mogu da živim. Star sam, nema vode, nema uslova. Ne mogu više. Ali odem ponekad. Neki dan sam bio, obrišem prašinu. Vidi šta je nekad bilo cveća, saksija - pokazuje očas posla slike u telefonu, i to bez naočara, ali i čeka da ja svoje nađem kako bih jasno videla.

SRBI IDU ČETVORONOŠKE


- Kad sam to u početku živeo u svojoj vikendici, kaže mi neki Albanac da gore u selu Lokvica ima stari bračni par Srba koji idu četvoronoške, ne mogu na noge da stanu. I ja u oklopno vozilo s Nemcima, pa u Lokvicu. Krstili smo se. Četvoronoške, kao životinje, idu. U centru sela bili, muslimani (Bošnjaci, prim. nov.) jesu im pomagali, ali jadni, nemoćni. Javim Crvenom krstu na Brezovici i odvedu ih negde u centralnu Srbiju, ne znam šta je s njima bilo - priča čika Zoran.

Još kao šesnaestogodišnjak, daleke 1953, počeo je da radi.

- Svako jutro peške ili biciklom do Mlina Bistrica i ove centrale koja je malo ispred manastira. Bio sam jedan od cenjenih majstora, mašinbravar, pa sam menjao firme, koja je bolje plaćala. Slali su me i u Belgiju i Nemačku na obuke za nove mašine. Od fabrike sintetičkih vlakana dobio sam stan samo da ih ne napustim - pamti sve, te veli:

- Imao sam pare u mladosti, bio kafanski čovek. Kad ovde po gradu ni bicikle nisu imali, imao sam kola. "Fijat 1300" i novu "škodu", koju sam kupio pre rata. Živeo sam dobro, radio državni posao i imao svoju radionicu. U svoje vreme sam kupio i plac za tu vikendicu u Sredski. Mislio sam, udaće se ćerka, oženiti sin, biće unuka da s njima uživam tamo. Međutim, nije ispalo kako sam se nadao.

Jer došla je nesrećna 1999.

- Iako sam imao rešenje o penziji od '99, kad je izbio rat, morao sam da nastavim da radim u Mlin Peku, Žitopromet smo ga zvali. Održavao sam pekaru jer je trebalo hleba na granici, kao i za narod i za vojsku. Đakovica i Peć zaustavile pekare, Albanci nisu hteli da rade, a Srba bilo malo. I kad videh tog dana u junu vojsku da se povlači, pozdravim se sa Albancima u pekari: "Idem". Ćerka nikako nije htela da krene bez mene, a sa sinom Goranom i devojkom mu, još je bila mlada. I ovim putem smo napustili Prizren - podiže ruku dole, ka Bistrici.

Vranje, Smederevo, lutanje po Vojvodini pune dve godine.

- Najteže i najtužnije mi je bilo kad nisam bio ovde. Morao sam da se vratim, ne mogu nigde drugde. I dođem te 2001. na Brezovicu, u kolektivni smeštaj u ski-centru. Ovde, u manastir, gde je bio stacioniran nemački Kfor, niko nije mogo da uđe. Ali idem svaki dan u vikendicu i svaki dan me hvataju Nemci sa automatima, u džip i vrate me na Brezovicu. Jurila me jednom i kosovska policija, ali siđem u Bistricu i sakrijem se iza drveća - smeje se čika Zoran, te s osmehom i nastavlja:

- Albanci mi dali nadimak Džambas. Toliko sam bio lud, čak i bolestan za ovaj Prizren. Bez obzira na to što i nema više Srba, idem u grad, pa kad me Turci vide: "Gde si, bre, Džambas, nema te odavno?!"

Povratak u svoj kraj doneo je poznanstvo i s tadašnjim igumanom Germanom, koji je bio ovde sa sedmoricom monaha. Ali ih nikad nije video kad je prolazio putem za Prizren.

- Nemci im nisu dali da izlaze napolje da ne bi iritirali Albance. Čak su Nemci u Sredsku doveli i Germana, samo što mu nisu rekli: "Ima jedan lud Srbin, mi ga teramo, on se sutradan vrati" A to je selo pre '99. bilo čisto srpsko, pa su me terali da se Srbi ne bi vratili. Kad ugledah igumana, prekrstih se! Tad Nemci dignu ruke od mene, German im je rekao da ostajem na svoju odgovornost - smeje se, pa će ozbiljno:

- I ostanem u vikendici, ni prozora, ni vrata. Nabavio sam najlon, zimu tako proveo. Ali tad sam bio mlađi 25 godina nego sad. Drugari mi kažu da uzmem kera da me čuva, a ja se smejem: "Ako neko hoće da me ubije, ubiće me na ulici." I spavam ko jagnje u vikendici.

Dolazi i 2004. I ona će krvlju biti upisana među Srbe.

- Iguman German me zove uveče, a padaju i sneg i kiša, da krenemo u Beograd kod premijera Koštunice. Da vidimo nešto oko nas, oko Kosova. Vežem vrata na vikendici i krenem. Na trupcu mi osta konzerva sardine i suv hleb - seća se svakog detalja, pa priča:

Vojislav Koštunica Foto: EPA

- Pred zoru stignemo u Vladu, bilo nas je još s Kosova. Daju nam kafu, te ovo, te ono, Koštunica sede, kad eto ga kurir, na uvo mu kaže: "Na Kosovu gori sve", mada mi to tad nismo čuli. Pa će nam Koštunica: "Dok vi popijete kafu, ja se vraćam." A ja izađem da kupim novine, Beograđani idu na posao, ali se i skupljaju oko nekog izloga. Tu se vidi TV, pogledam i ja, nešto gori. I upadne mi u oči manastir. Gori manastir! Sveti Spas gori, Sveti Đorđe... Vratim se i svima kažem.

Vraćaju se Srbi na Kosovo i Metohiju. Ali s njima ne i Zoran.

- Ćerka mi bila u drugom stanju, a obećao sam da ću svratiti kod njih u Smederevo. Sin je tada s porodicom bio u Vojvodini. I kako da idem nazad, gledaće moji TV, misliće da nisam ni izašao s Kosova. Odem kod ćerke na sat vremena da vidi da sam živ i zdrav, pa iz Smedereva za Beograd. Nema prevoza za Kosovo, sve blokirano. Vidim neke muslimane i kombi, krcati, umolim ih da sednem bar na prag - kazuje.

Stiže na Brezovicu u pola noći, u kafanu, gde ga gazda Srbin zaustavlja da noći, jer "niko normalan ne ide naniže":

- Ali ja zapeo. Za jednom stolom četvorica Albanaca. Kažem: "Daj mi pivo!", pa im na albanskom velim da sam Srbin i da hoću u Sredsku. "Jesi normalan?!" Uzmu me, pa sednem između njih na zadnjem sedištu, u onaj ruski džip. Ostave me uz reči: "Bog u pomoć neka ti je." Odem svojoj kući, a Švabe odmah sa automatima, napravili dole kao bunker, ne daju da Albanci pređu naviše prema Brezovici. Galame. Albanac im prevodi, gledaju me s baterijskim lampama. Kad su na betonu videli kartone i ćebiće na kojima spavam, ostave me.

Sutradan - pravac manastir.

- Da vidim je li stigao German, gde su kaluđeri, da nisu pobijeni. Sve izgorelo. Sve se urušilo. Nema nijednog. Ali ima Albanaca i starosedelaca, neki me poznaju, ali samo klimnu glavom. A ja ćutim. Pa krenem u Prizren, ali jedan u prolazu dobaci na turskom: "Mislim da su živi, Nemci su ih uzeli u kamion i odneli negde gore gde ti živiš" - kazuje čika Zoran pa vadi novčanik i iz njega sliku:

- A vidi kako je bilo pre paljenja, Nemci me slikali ispred konaka.

U Prizrenu gleda sve zapaljeno - Bogorodica Ljeviška, Sveti Đorđe, Sveti Spas, Bogoslovija...

- Vratim se kući i gore negde nađem Germana i kaluđere. Radosni što me vide. Na groblju smo se slikali, ali nemam tu sliku.

Godinama je čika Zoran dolazio u manastir, a onda je došlo vreme i da ovde ostane.

- Dosadno mi je. Još da mi iguman Mihailo nije kupio televizor. Hvala mu, niko drugi to ovde nema. Ja sam ti ko ptica, volim svoju slobodu. Ali ne mogu više, star sam. Kupio mi i to iguman Mihailo da vežbam pomalo, jer me kolena bole - pogleda na bicikl, pa veli:

- Mislio je Mihailo da ću da budem iskušenik, al' mu kažem: "Oče, nisam za to." I tako - pa pokazuje opet slike svoje kuće:

- Vidiš, to bratanac kad je bio s ćerkom da me vide. Kako je lepo...

Lista, pa će pre pozdrava:

- Ima Albanaca koji su stvarno bili korektni. Imam jednoga iz inostranstva, zove me da idem mesec dana kod njega. Gde da idem u 90. godini, da umrem tamo. Nigde ja ne idem odavde...

STAN SAM PRODAO BUDZAŠTO


Kad se te 2001. vratio u svoj stan u Prizrenu, nije mogao ući, bio je zauzet.

- I idem preko nekih organizacija, oslobode mi stan, mislim da je bila 2004. Odem, a cela zgrada prodata, nepoznati Albanci došli. Taj što je ušao u moj stan rasturio parket, izvadio, ložili. Vrata prodavali, pa i WC šolju, bojler. I kaže mi: "Ja ovo kupujem." Gledam ga: "Ti si uništio stan, ti ne možeš da kupiš." I prodam ga drugom Albancu budzašto - veli čika Zoran.

U KUPOVINU ZA MONAHE

- Zamolio me jednom prilikom iguman German da idem u kupovinu za njih, ako smem. Rekoh: "To je moj problem, ako nastradam, vi nemate ništa s tim." Uđem u prodavnicu, govorim turski, a oni me teraju albanski. Znam da su Prizrenci da znaju i teram turski iz inata. Okrenu se radnik i ode, ne smeju ni srpski ni turski da govore. Ipak, nađoše nekog koji hoće sa mnom da priča turski. Kupim šta treba, pa iz inata u punu kafanu i uporno na turskom - seća se Zoran.

 Zabranjeno preuzimanje dela ili čitavog teksta i/ili foto/videa, bez navođenja i linkovanja izvora i autora, a u skladu sa odredbama WMG uslova korišćenja i Zakonom o javnom informisanju i medijima.