Slušaj vest

Rafali su odjeknuli Zvečanskom ulicom u Beogradu tog 21. avgusta 2002. godine, nešto oko 22 sata. Goran Trajković zvani Trajko sedeo je u belom "golfu", parkiranom kod broja 62, kada su mu, prema tadašnjim informacijama iz istrage i svedočenjima stanara, prišla dvojica maskiranih napadača. Pucali su iz automatske puške "kalašnjikov", sa prednje i zadnje strane vozila, ostavljajući za sobom više desetina čaura. Trajković je pogođen sa najmanje pet hitaca u glavu i grudi, a automobil je, prema tadašnjem opisu događaja, nastavio da se kreće još desetak metara pre nego što se zaustavio. Istražni sudija koji je obavio uviđaj ocenio je da je reč o klasičnoj sačekuši.

trajko1.jpg
Foto: Printscreen

Stanari okolnih zgrada te avgustovske večeri najpre nisu ni shvatili šta se događa. Čuli su pucnjeve iz pravca obližnje pekare, a zatim još nekoliko kraćih rafala. Neki su u prvi mah pomislili da neko puca iz zabave, ne sluteći da se svega nekoliko desetina metara dalje odigrava likvidacija. Prema svedočenjima, automobil je u Zvečanskoj ulici bio parkiran neko vreme i Trajković je najverovatnije čekao nekoga. Napadači su mu prišli pešice, obučeni u crno i sa "fantomkama" preko lica, a nakon pucnjave pobegli istim putem kojim su i došli. Prema jednom od tadašnjih opisa, sklonili su se prema dvorištu Zubotehničke škole, a potom stigli do ugla Zvečanske i Dobropoljske, gde ih je čekao tamni "audi". U njega su ušli i odvezli se u pravcu auto-puta Beograd-Niš.

Na mestu zločina pronađeno je oko 35 čaura, a činjenica da je automobil bio izrešetan sa obe strane dodatno je učvrstila sumnju istražitelja da je Trajković namerno uvučen u smrtonosnu zasedu iz koje nije imao mogućnost da pobegne. Napadači nisu dugo ostali na mestu zločina, a policija je odmah krenula u potragu za njima. Ipak, iza sebe su ostavili malo tragova, dok je motiv ubistva u prvim danima ostao predmet nagađanja. Mediji su tada navodili su različite informacije o Trajkovićevim poslovima i njegovoj prošlosti. Bio je poznat policiji, ali prema tada dostupnim podacima nije bio osuđivan u Srbiji. Jedno vreme je boravio u inostranstvu, a prema pisanju medija bio je hapšen i osuđivan u Austriji zbog krađe. U Beogradu je, između ostalog, imao prodavnice auto-delova u Batajnici i Višnjičkoj ulici, a pominjao je i menjačnicu u Mirijevu.

U mesecima nakon ubistva pojavile su se informacije da se Trajković navodno bavio uterivanjem dugova i da je imao svoju ekipu. Prema tim nezvaničnim navodima, od dužnika koji nisu mogli da vrate novac uzimani su automobili. Upravo su ti poslovi, kao i moguće veze sa trgovinom narkoticima, kasnije postali važan deo policijske verzije motiva ubistva.

1328985_1502-klan_ls.jpg
Foto: Privatna Arhiva

U aprilu 2003. godine, tadašnji načelnik kriminalističke policije MUP Srbije Jadranko Petković saopštio je da policija za Trajkovićevu likvidaciju sumnjiči pripadnike "zemunskog klana". Prema njegovim tadašnjim navodima, motiv su bili neraščišćeni imovinski odnosi povezani sa poslovanjem drogom. Kao osobe koje su, prema policijskoj verziji, bile povezane sa izvršenjem zločina označeni su Ninoslav Konstantinović, Milan Jurišić, Darko Miličević i Dejan Ranđelović, za koga se sumnjalo da je imao zadatak da namami Trajkovića.

- Oni su imali neke nerazjašnjene imovinske odnose sa Trajkovićem u poslovanju drogom. Da bi rešili problem, odlučili su da ga ubiju -rekao je tada Petković, navodeći da je Trajković likvidiran automatskom puškom u Zvečanskoj ulici.

Ime Dejana Ranđelovića kasnije se ponovo pojavilo u vezi sa ovim slučajem. Posle višegodišnjeg skrivanja, austrijske vlasti su ga, po Interpolovoj poternici, izručile Srbiji, a protiv njega je u prekidu bila istraga zbog sumnje da je učestvovao u ubistvu Gorana Trajkovića, kao i u otmici i likvidaciji Slobodana Radosavljevića Bulke. Međutim, postupanje za ta dela tada je bilo dodatno komplikovano činjenicom da je Ranđelović iz Austrije izručen po drugim osnovama.

787998798.jpg
Foto: Privatna Arhiva

Suđenje "zemunskom klanu"

Ubistvo Gorana Trajkovića kasnije je obuhvaćeno velikim sudskim postupkom protiv pripadnika "zemunskog klana", koji je pred Specijalnim sudom obuhvatio niz najtežih krivičnih dela, među njima i više likvidacija i otmica. Policija je još 2003. godine saopštila da za Trajkovićevu smrt sumnjiči Ninoslava Konstantinovića, Milana Jurišića, Darka Milićevića i Dejana Ranđelovića, uz tvrdnju da su motiv bili neraščišćeni imovinski odnosi povezani sa poslovima oko droge. U postupku koji je usledio, ubistvo Trajkovića našlo se među delima koja su pripisivana pripadnicima klana, a Milan Jurišić Juriško osuđen je na 34 godine zatvora.

Ipak, važno je napraviti jasnu razliku između policijskih saznanja i onoga što je kasnije utvrđeno pred sudom. Konstantinović, koji je ranije označen kao jedan od učesnika, ostao je u bekstvu, dok su se i ostali osumnjičeni tokom godina našli u različitim pravosudnim postupcima i sa različitim sudbinama. Zato se ne može reći da su svi koje je policija 2003. godine označila za Trajkovićevu likvidaciju pravosnažno osuđeni za taj zločin. Ono što je nesporno jeste da je ubistvo 33-godišnjeg Trajkovića kasnije dobilo svoje mesto u velikoj istrazi i sudskom procesu protiv "zemunskog klana", jednog od najzloglasnijih kriminalnih udruženja u novijoj istoriji Srbije i da je ono bilo jedno u nizu svirepih zločina koji su doveli do presuda pripadnicima klana.

Goran Trajković imao je 33 godine. Bio je oženjen i imao je sina i dvomesečnu ćerku. Iza policijske rekonstrukcije, priče o neraščišćenim računima i sumnji u veze sa kriminalnim poslovima ostala je porodica koja je tog 21. avgusta 2002. godine izgubila supruga i oca. Dvadeset četiri godine kasnije, Zvečanska ulica pamti pucnjavu koja je za nekoliko sekundi okončala jedan život, dok je priča o Trajkovićevoj likvidaciji ostala deo jedne od najmračnijih epizoda beogradskog kriminala s početka dvehiljaditih.

Kurir.rs/Blic/Politika