EVO ŠTA JE "TEROR SREĆE"! Psiholozi razmatraju profil dečaka ubice: "Fokusirali smo se da nam deca budu pametna u nekim oblastima, a zanemarujemo OVO"
Navršile su se dve godine od nezapamćenog masakra u Osnovnoj školi "Vladislav Ribnikar" u Beogradu – tragičnog događaja koji je trajno izmenio tok našeg društva, ostavljajući neizbrisiv pečat tuge u srcima porodica, učenika i celokupne javnosti.
Roditelji stradale dece, čiji su životi nasilno prekinuti u ovom zločinu koji je potresao naciju, ponovo su se okupili na mestu na kojem su svoju decu poslednji put ispratili. Istovremeno, obeležava se i druga godišnjica tragedije koja je zadesila sela Dubona i Malo Orašje, kada su živote izgubili mladi ljudi, ostavljajući za sobom neizbrisivu prazninu i patnju njihovih bližnjih.
O ovim temama danas u emisiji "Puls Srbije Vikend" govorili Snežana Anđelić, dečiji psiholog i Nađa Tulić, psiholog.
- Ovo je trauma za celo društvo i dogodila se svakome od nas. Kada govorimo šta je i kako dalje, kada pogledamo šta se desilo porodicama, mogu zamisliti koliko je njima teško. Imali smo taj domino efekat koji je istražen u Americi, obično kada se dogodi masovno ubistvo, u roku od 72 sata postoji mogućnost za još jedno masovno ubistvo. Društvene mreže su bile pune ljudi koji su govorili "bravo, care, legendo" – počinje Anđelićeva i dodaje:
- Imamo puno mladih ljudi koji su potencijalna opasnost. Posle 24 sata smo imali užasnu tragediju. Ovo bi trebalo da nas probudi i natera da ozbiljno razmislimo. Mi ostajemo tu negde na priči, jer bi ovo zahtevalo sistematsku promenu, prvo obrazovnog sistema. Mi zaboravljamo da su deca živa bića koja imaju emotivan život i treba ih izvesti na pravi put, a ne samo obrazovati. Mislim da tu postoje nedostaci. Mi smo se fokusirali na to da su deca pametna u nekim oblastima, predmetima, a zanemarujemo druge stvari.
Izraz „teror sreće“ koristi se metaforički i kritički da označi društveni pritisak da se uvek bude srećan, pozitivan i zadovoljan, čak i kada to nije realno niti iskreno. Ovaj termin najčešće se koristi u kontekstu savremenog društva, posebno na društvenim mrežama, u popularnoj psihologiji i kulturi samopomoći, gde se sreća idealizuje kao obavezan cilj i stanje uma, što je Nađa i objasnila:
- Svi mi trpimo taj teror sreće u vremenu društvenih mreža i digitalnog doba. Plasira se taj lep život gde su svi srećni, niko ne želi da gleda ružne stvari na mrežama, jer je svima dovoljno tih nekih negativnih stvari, i onda dete uđe na te mreže da se oraspoloži. Tada šaljemo informaciju da je sreća nužna, roditelji ne mogu da podnesu da se njihova deca posvađaju s nekim u školi – to se odmah smatra vršnjačkim nasiljem. Nasilja je oduvek bilo, ali moramo napraviti paralelu šta je neki razvojni period među decom, a šta je zaista vršnjačko nasilje. To se sve izgubilo jer su naši roditelji potpuno poremetili taj jedan sistem hijerarhije i stavili su decu na prvo mesto – kaže Tulićeva i dodaje:
- Deca više nemaju potrebu da nauče da se samoregulišu, kada će doći majka i rešiti problem tako što će se svađati s profesorom. Učitelji su postali suparnici, a roditelji staju na stranu svog deteta. Umesto da pošalju poruku da ovakvo ponašanje nije prihvatljivo ni kod kuće ni u školi, roditelj kod kuće kazni dete, ali kada to uradi profesor – odmah ide u školu i svađa se. Mora da se vrati autoritet ustanovi i ljudima. Da li naše kolege imaju program koji je dovoljno razvijen? Psiholozi samo sede u školi i kad im neko kucne na vrata – prave se da nisu tu. Nije ni njima lako, ali moramo to da menjamo.
Anđelićeva objašnjava da li ćemo mi kao društvo ikada biti dovoljno razvijeni da pokušamo da razumemo počinioce ovakvih zločina.
- Jako je teško razumeti, mi imamo ovde dete od 13 godina. Kada se zapitate šta se dešavalo u glavi jednog deteta, on je tačno znao šta je radio, imao je plan. Odakle taj poriv dolazi, to bi morali da istražujemo. Postoji zdravo koškanje, ali ne sa onim porivom da te ubijem da te nema. Imate one grupacije koji imaju pik na jednu osobu. Ovo nije taj slučaj, mi imamo ovde savršeno dete, koje ima sve petice, ide na milion dodatnih aktivnosti, vi sada kada gledate spolja, to je jedna porodica za primer. Ja se uvek naježim od te "savršene dece". Za decu je prirodno da razbijaju granice i ne mogu biti od svega super. Ja bih Vukovu diplomu ukinula, to nema nikakvog smisla, nije poenta da imamo savršeno dete - kaže Anđelićeva.
Zabranjeno preuzimanje dela ili čitavog teksta i/ili foto/videa, bez navođenja i linkovanja izvora i autora, a u skladu sa odredbama WMG uslova korišćenja i Zakonom o javnom informisanju i medijima.
Kurir.rs