U poslednje vreme bilo je puno govora o ekskluzivnom izveštaju objavljenom u Vašington Postu, koji analizira satelitske snimke koji navodno pokazuju kako Kina gradi interkontinentalne balističke rakete u svojoj severozapadnoj provinciji Gansu, tvrdeći da Kina priprema svoju "drugu udarnu sposobnost" i zauzvrat jača svoj nuklearni arsenal.
Izveštaj prati tekuću temu u američkim vojnim krugovima, koja kaže da Peking predstavlja rastuću "nuklearnu pretnju" za Sjedinjene Države, a portparol Pentagona Džon Sapl rekao je za CNN: "Brojni zvaničnici Ministarstva odbrane svedočili su i javno govorili o rastućim nuklearnim sposobnostima Kine, koje očekujemo da će biti udvostručene ili više tokom sledeće decenije".
S druge strane, prokineski glasovi na Tviteru brzo su odbacili nalaze izveštaja, tvrdeći da su gradilišta u stvari vetroparkovi. Iako je teško verifikovati ove tvrdnje, naravno, takođe je važno imati na umu da je, osim američke histerije, kineski nuklearni arsenal sićušan u poređenju sa američkim (trenutno nekih 250 do 350 bojevih glava u poređenju sa 3.800).
Ne bi bilo iznenađujuće ako bi rastuće vojne tenzije između dve zemlje i osećaj straha od opkoljavanja SAD-a i njihovih saveznika gurnuli Kinu da ojača svoju vojnu ruku. Iako bi bilo smešno optuživati Kinu za pokretanje "hladnog rata", ima smisla da Peking pojačava svoje mogućnosti.
Prvobitni hladni rat između Sjedinjenih Država i SSSR-a tokom većeg dela istorije definisan je dramatičnim povećanjem nuklearnih raketnih sposobnosti na obe strane, koje su u vrhuncu 1980-ih u Moskvi akumulirale skoro 40 000 bojevih glava. Ova dramatična zaliha stvorila je stalni strah od globalnog nuklearnog uništenja i gurnula je na rub epizoda poput kubanske raketne krize, ali na kraju je ravnoteža "međusobno osiguranog uništenja" osigurala da sukob između dve supersile nikada nije izbio.
Ovo nije uporedivo sa trenutnim tenzijama između Kine i Sjedinjenih Država. Iako Peking ima nuklearno oružje od 1964. godine, ono je uglavnom rezervisano za svoje ciljeve da održi "osnovno odvraćanje" od oko 300 bojnih glava - uporedivo sa brojem Britanije i Francuske.
Njeni nuklearni ciljevi nisu poput američkih, da održe vojnu hegemoniju nad ostatkom sveta, već da zaštite svoj nacionalni suverenitet i teritorijalni integritet. To, naravno, uključuje očigledne crvene linije poput Tajvana, i to bi mogao biti deo razloga što se mogu povećavati brojevi i "povećavati" svoj pristup, kako tenzije sa Sjedinjenim Državama rastu.
Ratoborni jezik Vašingtona prema Pekingu i njegova sve veća militarizacija oko periferije Kine, uključujući širenje odnosa sa Tajvanom, postaju sve agresivniji. Prema izveštaju vašingtonskog Forin Polisija: "Američka vojska okružuje Kinu lancem vazdušnih baza i vojnih luka. Suočena sa takvim pretnjama, koja država ne bi nastojala da poboljša svoje odbrambene sposobnosti?
Izveštaj Vašington Posta tačno je izložio potencijalne akcije Kine kao odgovor na ovaj razvoj događaja i nazvao je to sposobnošću "drugog udara", iako upotreba oružja za odvraćanje nepredvidivih situacija na Tajvanu nije nezamisliva.
Lokacija raketnog silosa u Gansu je strateški značajna. Prvo, provincija se nalazi duboko u unutrašnjosti Kine, prema Sinđijangu. To je izolovana pustinjska regija koja je zapadno od jezgra kineskog stanovništva i udaljena od industrijske i urbane ekspanzije. Ovo smanjuje odgovornost za ta područja u vreme sukoba i olakšava sakrivanje i maskiranje oružja.
Drugo, položaj neprijateljskih lovaca znatno otežava pristup i onemogućavanje silosa. Da li bi američki borbeni avioni mogli putovati hiljadama kilometara u unutrašnjost Kine da izvrše preventivne udare na vojnu infrastrukturu, a da ne budu oboreni? Jasno je da su bili pažljivo postavljeni kako bi se uklopili u kineske geografske prednosti.
Treće, Gansu, koji se nalazi u blizini Sinđijanga i Tibeta, možda je izabran da udovolji drugom protivniku, kao i Sjedinjenim Državama. Iako ovde govorimo o naizgled interkontinentalnim balističkim raketama koje mogu preći više od 9.000 km (5.600 milja), omogućavajući im da dođu do kopna SAD, mogle bi doći i do veće kontinentalne Evroazije i Indijskog okeana, pružajući mogućnosti protiv SAD-a i Indo -Tipke strategije u celini, kao i geopolitički rival Pekinga u Nju Delhiju. Ovo u indijskim medijima nije prošlo nezapaženo.
U ovom slučaju, potencijalno jačanje nuklearne proizvodnje u Kini moglo bi se opisati, ako se dokaže, kao namerno dvosmislen napor preduzet kao odgovor na promenljivo vojno okruženje u regionu, ne kao napor da se postigne nuklearna dominacija ili hegemonija, već da se prebaci odnos snaga u svoje.koristite i ojačajte uticaj u okolnim oblastima.
U finalu Ako Sjedinjene Države budu nastojale da sve više opreme svoje saveznike, snažno ih naoružaju u antikineskim koalicijama, sprovode sve više vojnih vežbi u i oko Indijskog i Tihog okeana i pritisnu sve nesigurnosti Kine, Peking će naravno reagovati, ali će to učiniti kao i uvek, na suptilniji i manje otvoren način.
Neće biti nuklearnog sukoba između Sjedinjenih Država i Kine, niti ga Peking predviđa, ali put ka nekom obliku akumulacije oružja odavno je neizbežan. Ne očekujte da će Kina to pokazati ili objaviti svoje istinske sposobnosti, već da će svoje protivnike držati na iglama i - u neznanju.
Kurir.rs/Logicno
NE PROPUSTITE
