Nakon zabrane abortusa u SAD, aktivisti i borci za ljudska prava nastoje da prošire zakone o sigurnim utočištima, koji omogućavaju ženama da predaju bebe uz minimalno mešanje.
Međutim, ti zakoni imaju i određene probleme. Prvi, poznat kao zakon "Beba Mojsije", usvojen je u Teksasu 1999. godine, nakon što je jedan broj žena ostavio bebe u kanti za smeće ili kontejnerima.
Ali, ono što je počelo kao način da se spreče najekstremniji slučajevi zlostavljanja dece, postalo je širi fenomen, posebno podržan među religioznom desnicom, koja snažno promoviše usvajanje kao alternativu abortusu, prenosi RTS pisanje Njujork tajmsa.
Kutija za bebe u sigurnom utočištu u vatrogasnom domu u Karmelu, Indijani, izgledala je kao kutija za knjige iz biblioteke. Dostupna je tri godine za sve koji su želeli da anonimno predaju bebu.
Međutim, niko je nikada nije koristio do početka aprila. Kada se alarm oglasio, Viktor Andres, vatrogasac, otvorio je kutiju i pronašao, na svoju nevericu, novorođenog dečaka umotanog u peškire.
To otkriće objavile su lokalne TV stanice, koje su pohvalile hrabrost majke, nazvavši to "trenutkom za slavlje".
Kasnije tog meseca, Andres je izvukao još jedno novorođenče, devojčicu, iz kutije. U maju se pojavila treća beba. Do leta, još tri bebe su ostavljene u kutijama za bebe širom te američke države.
Kutije za bebe su deo pokreta za sigurno utočište, koji je dugo bio usko povezan sa aktivizmom protiv abortusa.
Sigurno utočište nudi majkama način da anonimno predaju svoju novorođenčad na usvajanje i, kažu zagovornici, izbegavaju da ih povređuju, napuste ili da čak dođe do čedomorstva.
Utočišta mogu biti kutije, koje omogućavaju roditeljima samo da ostave bebu i da ne budu viđeni.
Tradicionalnije, takva utočišta su postavljana u bolnicama i vatrogasnim stanice, gde je osoblje obučeno da prihvate bebu od roditelja u krizi.
Sve države imaju zakon o sigurnom utočištu
Svih 50 država ima zakone o sigurnom utočištu koji štite majke koje se predaju od krivičnih prijava.
Prvi, poznat kao zakon "Beba Mojsije", usvojen je u Teksasu 1999. godine, nakon što je jedan broj žena ostavio bebe u kanti za smeće ili kontejnerima.
Ali, ono što je počelo kao način da se spreče najekstremniji slučajevi zlostavljanja dece, postalo je širi fenomen, posebno podržan među religioznom desnicom, koja snažno promoviše usvajanje kao alternativu abortusu.
Tokom proteklih pet godina, više od 12 država je usvojilo zakone koji dozvoljavaju kutije za bebe ili proširuju opcije sigurnog utočišta na druge načine.
Predaje u sigurnom utočištu, kažu stručnjaci za reproduktivno zdravlje i dobrobit dece, verovatno će postati sve češće nakon odluke Vrhovnog suda da poništi slučaj Rou protiv Vejda i zabrani abortus.
Tokom usmenih argumenata u slučaju Dobs protiv Ženske zdravstvene organizacije Džeksona, sudija Ejmi Koni Baret je sugerisala da zakoni o sigurnom utočištu nude alternativu abortusu dozvoljavajući ženama da izbegnu "breme roditeljstva".
U odluci sudija Semjuel A. Alito mlađi je naveo zakone o sigurnom utočištu kao "moderni razvoj" koji je, prema mišljenju većine, otklonio potrebu za pravima na abortus.
Ali za mnoge stručnjake za usvajanje i zdravlje žena, predaja bebe u sigurno utočište je znak da je žena "propala" kroz pukotine sistema. Možda su skrivale trudnoću i rađale bez prenatalne nege, ili možda pate zbog nasilja u porodici, zavisnosti od droga, beskućništva ili mentalnih bolesti.
Sama usvajanja takođe mogu biti problematična, jer žene potencijalno nisu svesne da im ukidaju roditeljska prava, a deca ostaju sa malo informacija o poreklu.
Ako roditelj koristi sigurno utočište, "došlo je do krize i sistem je već na neki način zakazao", rekao je Rajan Henlon, predsednik Nacionalnog saveta za usvajanje.
Predaje beba još retke
Predaje beba u sigurna utočišta su još uvek retke. Nacionalna asocijacija za sigurna utočišta procenjuje da se 2021. dogodilo 115 legalnih predaja.
Poslednjih godina bilo je preko 100.000 domaćih usvojenja godišnje i više od 600.000 abortusa. Studije pokazuju da je velika većina žena koje su poricale abortus nezainteresovane za usvajanje i nastavljaju da odgajaju svoju decu.
Ali, pokret za sigurno utočište postao je mnogo istaknutiji, delom zbog podsticaja aktivistkinje koja ima korene u aktivizmu protiv abortusa, Monike Kelsi.
Sa Kelsijevom i saveznicima koji lobiraju širom zemlje, države kao što su Indijana, Ajova i Virdžinija su nastojale da olakšaju, brže i anonimnije predaju beba u bezbedna utočišta - dozvoljavajući starijim bebama da budu ostavljene, ili dozvoljavajući roditeljima da napuste mesto bez razgovora sa drugom odraslom osobom ili dele bilo kakvu medicinsku istoriju.
Neki koji rade sa decom iz sigurnog utočišta su posebno zabrinuti zbog kutija za bebe. Sada ih ima više od 100 širom zemlje.
Kako radi sigurno utočište - zaključavanje, alarm i poziv policiji
Kelsijeva je bivša medicinska sestra i vatrogasac i usvojenica koja kaže da ju je po rođenju napustila njena majka tinejdžerka, koja je bila silovana.
Ona se prvi put susrela sa "sigurnim" konceptom koji datira još iz srednjevekovne Evrope - na putovanju u crkvu u Kejptaunu u Južnoj Africi 2013. godine.
Vratila se kući u Indijanu da bi osnovala neprofitnu organizaciju i postavila prvu kutiju za bebe 2016.
Da bi koristio jednu od kutija, roditelj otvara metalnu fioku kako bi otkrio bolničku kolevku sa kontrolisanom temperaturom.
Kada je beba unutra i fioka je zatvorena, automatski se zaključava i roditelj je ne može ponovo otvoriti.
Aktivira se alarm i osoblje objekta može da pristupi. Kutija takođe šalje poziv policiji.
Dvadeset i jedna beba je ostavljena u kutijama od 2017. godine, a prosečno vreme koje dete bude u boksu je manje od dva minuta, rekla je Kelsijeva.
Prva tačka kontakta - linija za hitne slučajeve
Za neke žene koje traže pomoć, prva tačka kontakta je dežurna linija za hitne slučajeve.
Ta telefonska linija, i još jedna koju održava Nacionalna alijansa za sigurno utočište, govore pozivaocima gde i kako mogu legalno da predaju decu, zajedno sa informacijama o tradicionalnom procesu usvajanja.
Ali, telefonska linija Kelsijeve ne govori o zakonskim vremenskim ograničenjima za ponovno ujedinjenje sa bebom, osim ako pozivaoci to ne zatraže.
U Indijani, koja ima većinu kutija za bebe, državni zakon ne precizira vremenski rok za ukidanje prava bioloških roditelja nakon predaje bebe u sigurno utočište ili na usvajanje.
Prema Don van der Moeru, tužiocu u okrugu Oven u Indijani, koji ima iskustva sa zakonima o napuštanju novorođenčadi u državi, biološke porodice mogu slobodno da se izjasne sve dok sud ne ukine roditeljska prava, što se može dogoditi 45 do 60 dana nakon anonimne predaje bebe.
Pošto su ta odustajanja anonimna, obično dovode do zatvorenog usvajanja. Biološki roditelji nisu u mogućnosti da biraju ko će usvojiti njihovu decu, a usvojenici ostaju sa malo ili bez informacija o biološkoj porodici ili medicinskoj istoriji.
Kurir.rs
NE PROPUSTITE
