"SATIMA SAM SE SKRIVALA POD MRTVIM TELIMA, TERORISTI SU PUCALI" Mazal o užasima 7. oktobra: Molila sam Boga: "Ako moram da umrem, neka to bude od metka..."
U zoru 7. oktobra 2023. na Muzičkom festivalu Nova, u pustinji Negev, na jugu Izraela, još je bilo smeha, reflektora, muzike. Jutro je trebalo da donese još jedan dan radosti. Jutro je donelo zlo. Zlo su doneli teroristi Hamasa koji su upali na festival. Gladni krvi, izvršili su masakr koji će zauvek ostaviti trag užasa. Na ovom mesu se plesalo, sada se teško korača. Stanem i ukopam se u zemlji jer osećam miris zla, energiju bola, patnju. Gledam osmehe sa slika - memorijalna obeležja svake osobe koja je tog dana ovde ostala mrtva. Stotine mladih. Svuda su oči, široki osmesi. Kada se na vestima čuje "7. oktobra je stradalo 1.200 ljudi", ostane se zgrožen. Kada se stane na mesto zločina i kad žrtve dobiju imena, datume rođenja i smrti, ostane se nem.
Ona nije ostala nema. Govori i svedoči strahote. Preživela je jer se satima prikazivala mrtva. Ležala je pod mrtvim telima da bi teroriste žedne krvi zavarala da još ima života koji bi oni okončali.
Ona je Mazal Tazazo. Ima 35 godina, sina od 11. Roditelji su joj od 1984. imigranti iz Etiopije. Rođena je u Izraelu, živi u mestu koje je 15 minuta od festivala NOVA. Njenu priču je zabeležila kamera Kurira. Njenu snagu, bol, energiju, sam osetila u zagrljaju. Njenu ispovest prenosim u celosti.
"Tog dana smo samo došli da se radujemo i plešemo. Bila sam sa prijateljima (Daniel Cohen i Yohai Ben Zecharia). Ovde je bila velika plesna bina, iza parking i izlaz. Sada su tu postavljena drveća i slike svih koji su tog dana ubijeni. Ako kružno krenete, stižete u kibuc Re’im, na glavni put 232. Ako krenete u drugom smeru stižete kibuc Be’eri. Pet kilometara pravo nalazi se Gaza. NOVA je, dakle, na sredini. Teroristi su prvo napali kibuce, a zatim opkolili nas. Stigli smo u petak uveče. Noć je bila predivna. Ujutru, kada je sve počelo, pomislila sam: “Bože, opet rakete”. Ali živim vrlo blizu nemirnog predela i naviknla sam se. Ne paničimo previše. Nadali smo se da će se muzika vratiti i da će se festival nastaviti.
Ali obezbeđenje je počelo da dolazi do nas i govori: "Požurite, idite, bežite". Shvatili smo da ima dosta raketa, da je nešto čudno i da nije u redu. Uzele smo svoje stvari, otišle do parkinga i krenule kolima ka izlazu. Nije moglo dalje. Zaglavile smo se. I tu kreće horor. Vidim glavni put 232, ali zastoj. Šta se dešava? Počinju da se čuju pucnji iz pravca kibuca Re’im. Postalo je jasno da je teroristički napad. Mislili smo da je jedan terorista, možda dva. Ali… pucnji su se približavali, odlučili smo da skrenemo kolima u šumu, kroz drveće, nadajući se da ćemo tako zaobići zastoj i ipak izaći na glavni put.
Ostali smo zaglavljeni zbog rupa. Kola više nisu mogla da se pomere. Izašle smo i videle naše policajce da se bore, da pucaju, shvatila sam da smo usred rata. U Izraelu policajac ili vojnik nikada ne puca prvi, osim ako na njega već nije pucano. Shvatile smo da se bore i da ne uspevaju da zadrže teroriste. Približavali su se nama, napustile smo auto i počele da trčimo. Skrivala sam se dok se sa svih strana pucalo. Nisam znala odakle dolazi opasnost, ljudi su vrištali, haos je bio neopisiv. U početku je izgledalo kao teroristički napad dvojice ili trojice. Ali postalo je jasno da ih je mnogo više, svuda, sa svih strana.
U nekom trenutku počele smo da čujemo arapski. To više nisu bili samo pucnji iz daljine, bili su fizički tu, među nama. Morale smo da se sakrijemo. Otišle smo u žbunje uz glavni put, onaj isti put na kom su kasnije pronađena sva spaljena kola. Tražila sam skrovište od granja, drveća, ali je mesto bilo toliko otvoreno, tlo tvrdo kao kamen, suvo, nema lišća, nema ničega čime bi se moglo prekriti. Gledala sam ljude koji krvare, a iz svakog pravca čuli su se glasovi terorista i njihove glasne komande. Pronašle smo neko udubljenje na zemlji i legle smo. Moji prijatelji su legli na leđa i pokrili se granjem. Ja sam prvo uradila isto, ali mi nije delovalo bezbedno. Okrenula sam se na stomak i štitila glavu. Teroristi su nas našli, osetila sam udarac kundakom po glavi. Izgubila sam svest. Sve je pocrnelo. Kad sam se povratila, osećala sam težinu na nogama, nešto su mi stavljali ili vezivali. Morala sam da se pravim mrtva. Ne znam kako da to objasnim – kao da sam dobila zapovest od Boga: “Ne razmišljaj ni o čemu, samo se pravi mrtva”.
Jedan terorista me je proveravao, da li sam živa, bilo ih je još, razgovarali su na arapskom. Jedan je podigao moje lice, gledao me, pa me pustio. Osetila sam kako trzaju nešto oko mojih nogu, kao da povlače konopac. Tražila sam snagu u Bogu, razgovarala, molila. Bila sam u poricanju da se ovo dešava, ponovo sam izgubila svest. Probudio me je glas posle dva sata. Čula sam ih na putu, ali više nisu bili tik do mene. Prvo što sam uradila bilo je da pozovem prijatelja: “Daniel… Daniel…” Ali nije mi odgovarala. Podigla sam glavu i videla da je mrtva. Pogledala sam na drugu stranu i videla još jedno telo, takođe mrtvo. Spustila sam lice na zemlju. Nisam znala šta da radim. “Bože, samo te molim da se ovo zaustavi.“ I dalje su se čuli pucnji i glasovi terorista na putu. Znala sam da ne smem da se pomeram. Molila sam Boga da zaustavi sve. Nakon nekoliko minuta osetila sam da opet neko prilazi.
Mislila sam da je terorista. Ta osoba je prišla i počela da traži nešto. Prestala sam da dišem. Govorila sam Bogu: „Molim te, samo ga skloni od mene.“ Spustio se tako da je legao pola na zemlju, a pola na mene. I nije se pomerao. Tada sam shvatila da to nije terorista. To je neko ko se takođe skrivao. Podigla sam glavu i videla devojku, ima 22 godine koja je, kao i ja, bila na festivalu. Bila je prestravljena kada me je ugledala živu, jer sam se i ja pravila da sam mrtva. Bila sam u beloj majici i krvava po rukama i glavi. Ožiljke i dalje imam.
Počele smo da razgovaramo, pokušala je da pronađe telefon, poslala je poruke svima preko mog WhatsApp-a. poslala je svima našu lokaciju i čekale smo. Ali okrenula sam se i videla vatru. Teroristi su zapalili celu liniju drveća u kojoj smo bili. Jedini izlaz bio je ka putu, a put pun terorista i vatre. “Zapaliće nas, moramo da se spasemo”!
Čekale smo dok vatra nije prišla sasvim blizu. Postalo je toliko vrelo da sam se više plašila da ću izgoreti živa nego da ću izaći pred teroriste.
Videla sam napuštene automobile na putu. Bilo ih je mnogo. Počela sam da trčim ka jednom, da
se sakrijem. U sebi sam samo molila Bogu. Rekla sam: “Ako moram da umrem, neka to bude od metka, a ne od vatre”.
Ustala sam, držala povređenu ruku, sagnula se i potrčala. Auto je bio otključan, opet sreća, opet čudo. Meci me nisu pogodili. Ne mogu to da objasnim. Tu agaoniju. Ušla sam pozadi, dole kraj poda. Tamo je bilo ćebe, pokrila sam se i pokušala da izgledam kao jastuk, da budem što niža, što nevidljivija. Bila sam prestravljena.
Bojala sam se da me možda neko video kako trčim, ali bila sam previše uplašena da proverim. Zato sam ostala sklupčana, glavom na podu, nogama privučenim, cela sabijena. Ostala sam tako dva sata. Za to vreme teroristi su dolazili i odlazili, pa opet dolazili. Oko nas je sve gorelo. Plašila sam se da će auto u kom sam, eksplodirati.
Agonija se nastavila satima, oko 3 popodne, jedan dečko je otvorio vrata. Podigla sam pogled i videla čoveka krvavog, ranjenog. Sa njim je bila devojka koja je bila sa mnom u drveću. Imala je opekotine na leđima. Teroristi su spalili sve. Ljudi koji nisu imali sreću kao mi, ubijeni su. Našli smo auto koji je radio i odvezli se na bezbedno mesto, odakle su me prevezli u bolnicu. Snimli su mi glavu, ušili su mi rane i uradili dve operacije ruke.
Moje mrtve prijatelje su identifikovali posle nedelju dana, jer je vatra spalila tela. To je bila najteža nedelja mog života. Ja sam morala da zovem njihove porodice, to su bili najteži razgovori u mom životu.
Mesecima sam pokušavala da shvatim šta se desilo, ali i dalje ne razumem. Imam trauma, ali imam sina, i zbog njega sam morala da se probudim, da nastavim. Shvatila sam da moram da se borim. Dolazim ovde tri-četiri puta nedeljno. Idem u delegacije po svetu. Pričam sa ljudima, sa svima, sa propalestinskim i antipalestinskim, sa svakim ko želi da čuje našu priču.
