Slušaj vest

Venecuelanski predsednik Nikolas Maduro kaže da je pravi motiv iza masovnog gomilanja američke vojske na Karibima nafta: njegova zemlja ima najveće dokazane rezerve na svetu.

Američki Stejt department to negira , insistirajući da su vazdušni napadi na brodove u kojima je poginulo više od 80 ljudi i veliko vojno raspoređivanje kod obala Južne Amerike deo kampanje protiv trgovine drogom.

U svakom slučaju, Donald Tramp izgleda da je odlučan u nameri da promeni režim u Venecueli – zemlji čiji su glavni saveznici Kina, Rusija i Iran, i zemlji koja je pretrpela dubok ekonomski kolaps koji je izazvao najveću migracionu krizu u regionu.

Međutim, Tramp se pokazao spremnim da postigne dogovor sa autoritarnim liderima na drugim mestima, a vazdušni napadi na male brodove na Karibima verovatno neće imati veliki uticaj na protok droge – koja većinom ulazi u zemlju preko Meksika – što je navelo kritičare američkog predsednika da zaključe da mora postojati neki drugi motiv.

Levičarski predsednik Kolumbije, Gustavo Petro – koji je i sam u sve ožešćem sukobu sa Trampom – opisao je tromesečnu kampanju protiv Karakasa kao „pregovore o nafti“ , tvrdeći da Tramp „ne razmišlja o demokratizaciji Venecuele, a još manje o trgovini drogom“.

Ali analitičari upoznati sa načinom funkcionisanja naftnog sektora Venecuele kažu da to nije tako jednostavno.

Venecuela ima skoro petinu svetskih rezervi nafte

„Mislim da nafta može biti jedna od motivacija [za vojno jačanje], ali ne i glavna. To je samo deo slike“, rekao je Fransisko Dž. Monaldi, direktor Latinoameričkog energetskog programa na Institutu za javnu politiku Bejker Univerziteta Rajs u Hjustonu.
Pre svega, „Venecuela je u ovom trenutku veoma mali igrač“, rekao je.

Zemlja ima skoro petinu svih poznatih svetskih rezervi – ali čini manje od 1% svetske proizvodnje. Većina rezervi Venecuele je „teška kiselkasta“ sirova nafta, koju je teže i skuplje vaditi. U međuvremenu, njen naftni sektor je otežan decenijama korupcije, lošeg upravljanja i nedovoljnih investicija.

Monaldi procenjuje da bi trenutna proizvodnja od nešto manje od milion barela dnevno mogla porasti na 4 miliona ili čak 5 miliona dnevno – ali bi to zahtevalo oko 100 milijardi dolara investicija i trajalo bi najmanje 10 godina.

(Kurir.rs/Gardijan/Prenela:M.V)