Slušaj vest

Dok je gledala u vrhove mokrih patika koje su škripale pod teretom kiše, pokušavala je da u sebi sabere snagu za još jedan dan koji će je satrti, a ona opet neće moći da se žali. Već je zamišljala kako će, sasvim očekivano, ponovo završiti s temperaturom, sa drhtavicom, pa opet u kancelariji — jer odsustvo znači pola plate manje. A sada, kada se Danijel sprema za studije u inostranstvu, svaki dinar je važniji od njenog zdravlja.

Na sred raskrsnice stala je kao da je vreme nakratko stalo s njom. Automobili su prolazili, prskajući blatnjavu vodu po već pokisloj odeći, a vozači su gledali kroz nju, kao kroz maglu. Pešaci su joj ličili na senke — žurili su svojim životima, ne sluteći da se pored njih slama žena koja je toliko puta dokazivala snagu da više ni sama ne zna gde joj je granica bola.

U sebi je nosila ono najteže — bol koji niko ne vidi, čija se težina ne meri termometrom, niti opravdanjem za izostanak. To je onaj bol koji stane u grlo, pa u ramena, pa u pogled. Onaj koji se ne dokazuje — samo se preživljava, iz dana u dan, sve dok negde, u nekom od tih sivih jutara, ne odlučiš da zaslužno udahneš dublje i kažeš sebi da te život ne može zauvek lomiti.

Kurir.rs