Preci mu bili Vujovići, a poticao je iz muslimanske porodice iz Bosne: Ovo je istina o poreklu Meše Selimovića
Mehmed Meša Selimović ostavio je iza sebe književno delo čija snaga ne slabi ni decenijama nakon njegove smrti. Romani „Derviš i smrt“ i „Tvrđava“ odavno su prevazišli vreme u kojem su nastali, a pitanja koja je postavljao o vlasti, strahu, ljubavi, izdaji i čovekovoj potrebi za slobodom ostala su jednako bliska i savremenim čitaocima.
Veliki književnik rođen je 26. aprila 1910. godine u Tuzli, a preminuo je 11. jula 1982. u Beogradu. Bio je univerzitetski profesor, dramaturg, urednik i član akademija nauka i umetnosti u Beogradu i Sarajevu. Za dopisnog člana Srpske akademije nauka i umetnosti izabran je 1968, dok je redovni član postao 1974. godine.
Pored romana, pripovedaka i eseja, iza njega su ostali i autobiografski zapisi u kojima je otvoreno govorio o porodici, zavičaju, pripadnosti i složenom identitetu koji je oblikovao njegov život i stvaralaštvo. Selimović je 3. novembra 1976. godine Srpskoj akademiji nauka i umetnosti uputio pismo u kojem je želeo da jasno i nedvosmisleno odredi svoju nacionalnu i književnu pripadnost.
Pismo Meše Selimovića Srpskoj akademiji nauka i umetnosti
U ovom dokumentu Selimović je nedvosmisleno odredio svoju nacionalnu i književnu pripadnost, ali se istovremeno nije odrekao muslimanskog porekla niti Bosne, koju je smatrao svojim zavičajnim prostorom.
„Potičem iz muslimanske porodice iz Bosne, a po nacionalnoj pripadnosti sam Srbin. Pripadam srpskoj literaturi, dok književno stvaralaštvo u Bosni i Hercegovini, kome takođe pripadam, smatram samo zavičajnim književnim centrom, a ne posebnom književnošću srpskohrvatskog jezika. Jednako poštujem svoje porijeklo i svoje opredjeljenje, jer sam vezan za sve ono što je odredilo moju ličnost i moj rad.
Svaki pokušaj da se to razdvaja, u bilo kakve svrhe, smatrao bih zloupotrebom svog osnovnog prava zagarantovanog Ustavom. Pripadam, dakle, naciji i književnosti Vuka, Matavulja, Stevana Sremca, Borisava Stankovića, Petra Kočića, Ive Andrića, a svoje srodstvo sa njima nemam potrebe da dokazujem. Nije, zato, slučajno što ovo pismo upućujem Srpskoj akademiji nauka i umjetnosti, sa izričitim zahtjevom da se ono smatra punovažnim autobiografskim podatkom.“
Ovim rečima pisac je želeo da spreči svako naknadno razdvajanje njegovog porekla od ličnog opredeljenja. Za njega ta dva dela identiteta nisu bila u sukobu. Naprotiv, smatrao je da su zajedno oblikovala njegovu ličnost, način razmišljanja i književno stvaralaštvo.
U „Sjećanjima“ pisao o poreklu porodice Selimović
Dragocene podatke o svom životu i porodičnim korenima ostavio je i u memoarskoj prozi „Sjećanja“. U ovom delu govorio je o precima iz Hercegovine, njihovom putu ka Bosni, ali i predanju prema kojem porodica Selimović potiče od drobnjačkog bratstva Vujovića.
„Moji bliži preci su iz Bileće. Otac se rodio u Visokom, kad se porodica iz Bileće pokrenula prema svojim posjedima na sjeveroistoku Bosne. Selimovići su porijeklom iz Vranjske na granici Hercegovine i Crne Gore, od drobnjačkog bratstva Vujovića. Šefik Pašić, koji je ispitivao porijeklo naših porodica, piše o tome, na osnovu dokumenata koje je pronašao u arhivskim i porodičnim dokumentima („Porijeklo porodica“, Oslobođenje, 1971): ‘Navodno je bilo devet braće i dvojica pređu na islam,da bi štitili jedni druge, i od njih su Selimovići i Ovčine. Selimovići se javljaju u Herceg Novom prije 1690. godine, jer je tada njihova zemlja sa Ublina dodijeljena mletačkim podanicima. Takođe u Crnoj Gori je bilo Selimovića, navodno su od Babahmetovića ove porodice – Selimovići, Ćorići i Ovčine. U Jednošima jedan lokalitet naziva se Selimovina i Selimova Bistijerna, a u Plavu spominje se 1710. godine Džuba Selimović. Književnik Meša Selimović potječe iz ove porodice.’“
Selimović je ove podatke izneo iz želje da razume sopstvene korene, ne smatrajući da se time bilo čiji identitet dovodi u pitanje. Ipak, kako je zapisao, pojedini intelektualci iz Bosne oštro su mu zamerili što je javno govorio o hrišćanskim precima svoje porodice.
„U ime čega zatvarati oči pred istinom?“
Na kritike koje je dobijao Selimović je odgovorio u istom delu, ostavljajući jedan od najvažnijih zapisa o svom odnosu prema poreklu, istoriji i složenosti identiteta.
„Kad sam 1972. godine naveo ovaj podatak, iz normalne radoznalosti i želje za otkrivanjem svoga korijena, neki intelektualci iz Bosne su mi to oštro zamjerili. Rekli su otprilike: ‘Mnogi od nas tačno znaju svoje hrišćanske pretke i mogli bismo da pokažemo i direktne dokumente. Ali čemu to? Šta bismo tim pominjanjem postigli?’ Ova zamjerka i ovakvo pitanje mogli bi se postaviti povodom otkrivanja svakog istorijskog podatka. U ime čega zatvarati oči pred istinom? Time se ništa ne mijenja, kao što se nikakva ljaga ne baca na bosansko-hercegovačke muslimane ako se ukaže na njihovo porijeklo.“
Nije skrivao ljubav prema Bosni i Beogradu
Iako je jasno rekao da pripada srpskoj naciji i književnosti, Selimović je do kraja života ostao emotivno vezan za Bosnu i svoje muslimansko poreklo.
„Kod mene je ostala i jaka nostalgija za zavičajnim korijenom, mada i Beograd veoma volim. Ja sam vezan za svoje bosansko i muslimansko porijeklo, i uvjeren sam da je naša složenost, zbog dugogodišnjih tuđih navika koje smo prihvatili, zbog čudne istorije, zbog stvorenih kompleksa, zbog hiljadu spletenih čvorova, izuzetno bogata stvaralačkim mogućnostima.“
Dela koja su nadživela vreme
Meša Selimović književnu slavu stekao je u zrelim godinama. „Derviš i smrt“, objavljen 1966, doneo mu je najznačajnija književna priznanja i mesto među najvećim piscima ovih prostora.
Četiri godine kasnije objavio je „Tvrđavu“, roman o čoveku koji pokušava da posle rata ponovo pronađe smisao, ljubav i unutrašnju slobodu. Obe knjige danas pripadaju različitim generacijama čitalaca, daleko izvan prostora i vremena u kojem su nastale.
Video: Govor Hane Selimović