Ekskluziva o "Odiseji" i sećanje na prvu Nolanovu glavolomku: Nikola Popević o delima jednog od najznačajnijih režisera 21. veka
U bioskopima je konačno "Odiseja", najiščekivaniji film ove godine. Izazvao je niz negativnih reakcija povodom izbora glumaca, pre svega zbog crne Lepe Jelene i Eliota (nekada Elen) Pejdža, za koga se ispostavilo da ipak ne glumi Ahila, već Sinona, lika koji ne postoji u Homerovoj "Odiseji".
Za razliku od mnogih filmova dočekanih na nož, ovo je drugačija zverka jer je Kristofer Nolan cenjen režiser i jedan od retkih danas koji može privući publiku samo na osnovu svog imena. To se ispostavilo ključno, jer je "Odiseja" posle svega nekoliko dana donela zaradu jednaku budžetu za snimanje. Naravno, moraće još vremena da prođe da se vidi stvarna zarada jer na sve to treba dodati marketinške troškove i procenat za prikazivače.
Teško je reći da li će "Odiseja" biti zaista isplativa, ali - evo male ekskluzive - znam da je studio "Univerzal" bio zabrinut za sudbinu filma pa je Radio-televizija Srbije kao saradnik dobila besplatno specijalnu emisiju o "Odiseji", ne bi li se film malo "pogurao".
Za Kristofera Nolana je karakteristično to da je većina njegovih filmova s nelinearnom pričom i više paralelnih radnji. "Odiseja" nije izuzetak, a da je to režiserova ne samo fascinacija nego i jedna od odlika, kazuje još njegov prvenac "Praćenje" iz 1998. godine. Ali film koji mu je zaista bio prekretnica u karijeri i učinio ga jednim od najznačajnijih režisera 21. veka jeste "Memento".
Neće biti ovde reči o "Odiseji", o njoj drugi put. Veoma je zanimljivo, posle više od četvrt veka, koliko je prošlo, pogledati "Memento", Nolanovu filmsku glavolomku za koju nije baš potrebno hvatati beleške i crtati dijagrame kao kasnije za "Početak" (Inception) ili "Tenet".
"Memento" ima dve jasne linije priče. Iscepkana u fragmente, priča snimljena crno-belom tehnikom ide unapred; onaj deo snimljen u boji kreće se unazad. Ovo nije nikakvo veliko otkriće, Nolan u segmentima koji su u boji ostavlja neke kadrove iz prethodnih, tako da se posle prvobitne zbunjenosti gledalac može skoncentrisati da prati priču ka njenom početku. Izgleda kao da je ovakav pristup konfuzan, ali šta reći tek za glavnog junaka koji pati od tzv. anterogradne amnezije? Reč je o poremećaju nastalom nakon teške povrede glave.
Čovek jasno pamti sve do povrede; nakon nje, kratkotrajno pamćenje se ne zadržava, već brzo bledi. Nakon svega nekoliko minuta, čovek se ne seća šta je malopre bilo. Možete ga uvrediti ili mu pljunuti u pivo - ako prođe dovoljno vremena, prestaće toga da se seća i nastaviće kao da se ništa nije dogodilo. Takav čovek pokušava da sprovede istragu, da sazna ko mu je (bar kako on pamti) silovao i ubio suprugu.
Nesvestan koliko je vremena prošlo od tragedije, ubeđen u svoju sposobnost da "čita ljude", tj. da u direktnoj komunikaciji ume da proceni da li oni lažu ili ne, najvažnije podatke "pamti" tako što ih tetovira po sebi, hvata beleške i pravi fotografije. Bez svega toga, misli da bi bio potpuno izgubljen.A zapravo, brzo bude jasno da je reč o višestruko nepouzdanom naratoru, tim više što ga njegova istraga vodi među polusvet kome nikako nije moguće verovati.
"Memento" se oslanja na instinktivno vezivanje gledaoca s glavnim junakom, pogotovo nesrećnim i izgubljenim, kome bi gledalac rado pomogao, samo kada bi mogao. To još više produbljuje nesigurnost svih situacija prikazanih na filmu jer on možda i nije ono što nam se čini.
Postaje upitno i njegovo sećanje na period dok je bio zdrav, a sama činjenica da priča ide unazad najavljuje da veliki preokret nije kao obično na kraju. Preokret se nalazi na samom početku, jednoj od ko zna koliko prelomnih tačaka gde čovek koji svaki dan živi iznova, s potpuno izbrisanim životom, odlučuje ne u šta će verovati, već u šta želi da veruje.
Odličan je "Memento" i sada. Podseća nas da ljudi nisu uvek onakvi kakvi želimo da budu, pogotovo kada su prikazani na filmu.
Pogledajte video: Stiven Sigal o Holivudu