Olivera Balašević za Kurir: Moja biografija stala bi u jednu rečenicu "Majka sam troje dece koju sam četiri puta učila da hodaju
Nakon izuzetno zapaženog romana "Planeta dvorište", Olivera Balašević predstavila je u Beogradu novu knjigu "Ukus uspomena". Više od dva sata družila se sa svojom publikom u knjižari "Delfi SKC". "Ukus uspomena" nije klasična autobiografija niti zbirka recepata, već neobičan spoj ličnih priča, porodične istorije i mirisa detinjstva koji bude emocije i sećanja. U razgovoru za Kurir, Olivera govori o novom književnom žanru koji je stvorila, podršci svoje dece, lekcijama koje joj je život dao, ali i zašto veruje da su upravo ukusi najverniji čuvari uspomena.
Knjiga je za veoma kratko vreme doživela veliki uspeh. Da li vas je iznenadila reakcija publike?
- Ne znam da li će zazvučati neskromno, ali knjiga je za manje od mesec dana ušla u drugo izdanje. To me jeste obradovalo, ali brojke nikad nisu bile moja najveća nagrada. Najviše me diraju poruke čitalaca koji mi pišu da namerno usporavaju čitanje kako bi što duže ostali u tom svetu mirisa, ukusa i uspomena. To je najveće priznanje koje jedan pisac može da dobije.
Posle "Planete dvorište" mnogi su očekivali nastavak. Da li je "Ukus uspomena" upravo to?
- Jeste, ali na jedan sasvim drugačiji način. Ovo je svojevrstan nastavak, samo što sam sada pronašla novi izraz. Svaka priča nosi jedan recept, ali taj recept nije tu zbog kuvanja. On govori o ljudima, karakterima i događajima koji su me oblikovali. To nije autobiografija u klasičnom smislu, već spoj lične biografije, književnosti i gastronomije.
Kažete da ste praktično stvorili novi književni žanr. Kako je došlo do toga?
- Najveći podsticaj dala mi je ćerka Jelena, koja je završila komparativnu književnost. Kad je pročitala rukopis, rekla mi je: "Mama, sa ovakvim žanrom se nisam susrela. Nastavi ovako." To mi je mnogo značilo, jer dolazi od nekoga ko poznaje književnost. Tako sam dobila potvrdu da ne treba da se uklapam u postojeće forme.
Koliko su vaša lična sećanja bila važna tokom pisanja?
- Mnogo više nego što sam očekivala. Vraćala sam se u detinjstvo, u Zrenjanin, u sve one kuće kroz koje smo prolazili, u maminu borbu da nas podigne. Tek kad sam danas, kao majka, ponovo proživela te priče, shvatila sam koliku je žrtvu podnela. Pisanje me je nateralo da neke uspomene prvi put zaista razumem.
Knjiga je prepuna hrane, ali deluje da ona nije glavna tema. Šta zapravo predstavljaju recepti?
- Recepti su samo put do emocija. Ukusi su najpoznatiji čuvari uspomena. Dovoljno je da osetite miris ajvara, kolača ili supe i odjednom ste ponovo dete. Ne možete to da isplanirate. Miris vas pronađe i vrati tamo gde ste bili najsrećniji. Zato je hrana u ovoj knjizi zapravo jezik kojim pričam o ljubavi.
Deo uspomena Olivere Balašević
Jedna od važnih tema je i porodica. Šta ste želeli da poručite?
- Mislim da danas gubimo ono najvažnije - zajednički sto. Sve češće jedemo usput, naručujemo hranu i nemamo vremena jedni za druge. A porodica se gradi upravo u tim malim, svakodnevnim trenucima. Nije najvažnije šta je na stolu, već ko sedi za njim.
U knjizi pišete i o veoma teškim porodičnim trenucima. Koliko je bilo teško otvoriti se pred čitaocima?
- Bilo je veoma teško, ali sam osećala da moram da budem iskrena. Pišem i o periodu kad je naša mlađa ćerka Jelena bila teško povređena. To je bila jedna od najvećih životnih kalvarija kroz koju smo prošli kao porodica. Kad bih danas pisala svoju biografiju, napisala bih samo jednu rečenicu: "Ja sam majka troje dece koju sam četiri puta učila da hodaju." Sve ostalo je manje važno.
Često govorite da nam danas nedostaje empatije. Zašto?
- Ja čak više volim reč saosećanje nego empatija. Mislim da saosećanje nije nestalo, ali ga manje pokazujemo. Postali smo pasivni. Živimo brzo, okrenuti sebi, a zaboravljamo da zastanemo i pogledamo čoveka pored sebe. Mislim da nam upravo književnost može pomoći da ponovo naučimo da osećamo.
Ipak, vaš sin Aleksa je 18. rođendan slavio u Dečjem selu u Sremskoj Kamenici. Kako ste decu učili pravim vrednostima?
- Kad je Aleksa imao tinejdžerske zamisli o vatrometu i šampanjcu u šatoru u dvorištu, ja sam ga upitala gde je sve u Novom Sadu bio vatromet. Nabrojao je trg, Novu godinu, festivale vina, Zmajeve dečje igre... Onda sam mu rekla da se ne sećam da je vatromet ikad bio iznad Dečjeg sela. Ponudila sam mu da naprave projekat i zakucaju na vrata direktora Dečjeg sela da organizuju punoletstvo u Dečjem selu, što je on ozbiljno shvatio i ispunio. Trudili smo se da svaki rođendan nosi pouku. Sećam se kad su Jovana i Jelena bile tinejdžerke, a Đole se rastrčao po gradu da im nabavi malu disko-kuglu jer su gledale spotove Džordža Majkla. Nijedan današnji tehnološki efekat ne može da zameni tu njihovu sreću.
Koliko su vas suprug Đorđe Balašević i deca ohrabrili da pišete?
- Bez njihove podrške verovatno nikad ne bih objavila nijednu knjigu. Đole me je uvek podsticao da verujem sebi, čak i kad nisam bila sigurna da li nešto radim kako treba. A danas su moja deca najveći kritičari, ali i najveći oslonac. Njihovo mišljenje mi mnogo znači.
Šta biste voleli da čitalac ponese kad zatvori poslednju stranicu "Ukusa uspomena"?
- Volela bih da poželi da pozove majku, baku ili nekog dragog čoveka. Da sedne za sto s porodicom. Da možda skuva neko jelo koje nije spremao godinama. Ako moja knjiga nekoga podseti na ljubav, dom i ljude koji su ga oblikovali, onda je ispunila svoju svrhu.
Prvi dolazak u Ulicu Jovana Cvijića: U miraz sam donela ljubav i svoje medalje
Kako je izgledao vaš kulinarski početak kad ste stigli u dom porodice Balašević u Ulici Jovana Cvijića 33?
- Ušla sam sa svojim koferom, u kojem sam, umesto miraza, donela svoje sportske medalje u ime ljubavi. Svekar je to lepo prihvatio i s puta iz Budimpešte mi doneo prvi kuhinjski pehar, bakarnu modlu za kuglof, kao i kesice vanilin šećera iz Austrije. Na poleđini tih kesica bio je recept. Moji prvi pokušaji su bili neslavni. Probala sam da napravim štrudlu s makom, a to je izgledalo kao da je mak nacrtan grafitnom olovkom. Kasnije sam uspela da napravim svoj tzv. provincijalkin kuglof s višnjama.
Bonus video: Olivera o predstavi