"Vreme je da se čuju priče koje nikad ranije nisu bile ispričane" Jelena Pejović o novoj emisiji Kurir televizije "Neispričano"
Od 19. aprila, svake subote u 18.35 gledaoci Kurir televiziji mogu da prate novu emisiju "Neispričano" autorke i voditeljke Jelene Pejović. Činiće je priče sagovornika koji ih nikada ranije nigde nisu otkrivali, a slušaće ih oni koji su već navikli na Jelenine intervjue u "Crnoj hronici". Emisija "Neispričano" zapravo je i ostvarena davnašnja želja ove voditeljke koja pred kamerama ima staž dugačak već deceniju i po, a na Kurir televiziji je od njenog osnivanja.
Da li je april pravo vreme za novu emisiju?
- Uvek je pravo vreme za početak novog projekta ako je to što radite kvalitetno. S obzirom na to da znam kakav tim je stao iza emisije "Neispričano", onda je datum početka manje važan u odnosu na sadržaj koji ćemo plasirati ovog aprila.
Kako je došlo do ideje da se realizuje "Neispričano"?
- Teške životne sudbine, mahom tragedije, imali smo u ekskluzivnim intervjuima "Crne hronike" i te emisije su postale takozvani evergrin naše televizije. Direktorku programa Viktoriju Jevtić to je i navelo da donese odluku da takve ispovesti odvoji od naziva "Crna hronika" i pokrene novu emisiju koja će dati mogućnost mnogim interesantnim ličnostima da ispričaju svoju neispričanu priču.
Ko će vam biti gosti?
- Svi oni koji zavređuju pažnju mojih vernih gledalaca koji su voleli ispovesti "Crne hronike" i navikli da čuju priče koje nigde ranije nisu bile ispričane.
Na koji način dolazite do sagovornika?
- Naći prave sagovornike je veoma teško. Istražujem stalno ljude koji se nalaze u skrivenim analima savremene istorije, one koji su svoju sudbinu krili misleći da nije vredna pažnje. Tražim one koji su sve što imaju poklonili odbrani naše otadžbine, a niko im nije rekao hvala. Nalazim ljude kojima se sudilo za zločine koje nisu počinili, one koji su bili neutemeljeno proglašeni krivcima za nesreće u kojima nisu učestvovali. Pričam s ljudima koji su čekajući pravdu ostali bez nade i vere u bolje sutra. Ljude tražim po našoj zemlji, Bosni, Hrvatskoj. U svom okruženju. Kad biste samo znali kakve sudbine postoje o kojima ljudi nemaju snage da govore ispred kamere i ja to poštujem.
Dakle, često ste na terenu?
- Neretko sednem, ispričam se, isplačem i shvatim kroz razgovor zašto neko ne želi ispred kamere. Jednom sam, istražujući ratne zločine na Kosmetu, u samo jednom delu knjige "Po naređenju" HRW našla ime policijskog službenika koji je spasao albansko dete od sigurne smrti od paravojne jedinice "Sakali". Našla sam ga u njegovom selu, čovek se šokirao kad je čuo šta znam misleći da ga zovem zbog pokretanje postupka. Taj kosovski heroj mi je ispričao šta je sve učinio, koliko je civila spasao i kako se zamerio pojedincima Miloševićevog policijskog sistema, ali nije mogao da mi ispriča svoju priču u studiju. Poštovala sam to.
Da li biste vi bili spremni da budete gost u ovoj emisiji?
- Spremna sam da sednem prekoputa dobrog novinara koji će znati da izvuče iz mene srž, a ne nepotrebne vazdušne informacije koje odlete u etar kao maslačak.
Znači li ova emisija vašu distancu od društvenopolitičkih tema ili ćete se i dalje njima baviti u emisiji "Usijanje"?
- "Usijanje" je drugačiji format i moj najjači profesionalni temelj na koji, evo već pet godina, stavljam ciglu po ciglu isklesanu od učenja i iskustva. Političko novinarstvo je najteži oblik naše profesije. Pogotovo u današnjim geopolitičkim okolnostima.
Ako je "Usijanje" vaše produženo visoko školovanje, kako ste rekli, šta bi bilo "Neispričano"?
- U ovom poslu je kao u profesionalnom sportu, ili trenirate za Olimpijadu ili se provlačite po lokalnim takmičenjima dok ne dođe vreme za penziju. Takav je i moj rad. Učim više nego na fakultetu jer sam tamo bila usko usmerena, ovde studiram u isto vreme i ekonomiju i energetiku i istoriju i političke nauke. Imam sreću što sam sam naučila da učim, da izvlačim potrebne informacije i da pamtim brzo. Za "Neispričano" se ulaže ista energija, samo što se ovde bavite profilom ličnosti i okolnostima koje su tog čoveka koji sedi prekoputa vas pretvorile u baš takvu ličnost.
Da li vaše televizijske ambicije zavise od okolnosti i šansi koje dobijate ili imate neke neostvarene želje?
- Kad nestane ambicije, znajte da od nečeg verovatno umirem, od neke bolesti, i da se više neću vratiti poslu. Ambicija je ono što vas nosi, ona je pozitivna emocija, pokretački motor samo dok je zdrava i dok njena brzina ne sprži taj isti motor. Zato je važno ići napred samo kroz obrazovanje, informisanje, rad na sebi, kad se tako nadograđujete, što je prilično sporo, onda napredovanje ide samo od sebe, prirodno. Preduslov je da je pored vas ili iznad vas neko ko će taj trud i rad znati da prepozna i nagradi. "Neispričano" je bila moja neostvarena želja i Kurir i ljudi koje sam pomenula znali su da prepoznaju moj rad i ostvarili su je.
Šta vam je glavni poriv zbog kog se bavite novinarstvom?
- Neka zvuči kao floskula, ali ovo je najlepši posao kojim neko može da se bavi. Na svakodnevnom nivou pruža toliki spektar znanja, informacija, ogromno polje delovanja. Mi pripadamo informativnoj, ali i kreativnoj industriji. Postoji li nešto lepše od mogućnosti da nekome pomognete svojim radom, da nešto u društvu nabolje promenite svojim rečima i nastupom. Televizijsko novinarstvo je infektivno, ulazi u krv, ko jednom uđe i oseti taj adrenalin, zauvek će ga pamtiti. Jednom samo kad čujete rečenicu: "Tri-dva-jedan, u programu smo, ideš" nepovratan je momenat. Tad ste sami! Samo vi, vaše znanje na zadatu temu i neizvesnost koja, što bi mladi rekli, vozi (smeh).
I sami ste jednom rekli da ste, kada se lampica na kameri upali, vrlo strogi. Jeste li inače takvi ili je to neophodna maska za ekran?
- Nisam namerno stroga. To je nasleđeno. Moja mama je imala na licu taj "vojnički autoritet", a bila je najduhovitija i najemotivnija žena na svetu koja se stalno smejala. Drugi za mene kažu da sam privatno vrlo duhovita i da na prvi pogled ostavljam utisak arogancije. Žao mi da to čujem, ali to je do oštrih crta lica i malo tvrđe dikcije i tona. Verujte mi da to ne radim namerno, prosto radim ozbiljne teme. Zamislite da o žrtvama u Pojasu Gaze govorim mekano sa poluosmehom na licu.
Čini li zadovoljstvo koje imate na poslu da kod kuće budete bolja supruga i majka?
- Moji sinovi i moj muž su sve što imam. Veoma sam zahvalna za svu podršku koju imam jer bez bezuslovne podrške ne bih mogla adekvatno da pristupim svim izazovima koje nosi naš posao. Nekada sam umorna i nervozna, ali dečaci su veliki i znaju to da prepoznaju i da me smire ili mi daju prostor za odmor. Nikada moj posao nije uticao na količinu ljubavi i posvećenosti koju moja porodice od mene prima.
Može li novinar da praznuje kako treba pored radnog vremena koje često nema ograničenja?
- Šalim se često s mojim drugom iz gimnazije koji je hirurg u Urgentnom centru da smo nas dvoje od celog odeljenja iz gimnazije odabrali profesije koje ne podležu praznicima i normalnom radom vremenu. Ali to ne gledate kao prepreku ni kao manu, jer radite posao koji volite.