"Umetnost često proizlazi iz bola i patnje, a ne iz sreće i zabave": Paolo Sorentino u razgovoru sa srpskim rediteljem
Dobitnik Počasnog Srca Sarajeva, italijanski reditelj Paolo Sorentino, na 31. Sarajevo film festivalu, čiji je glavni sponzor UNIQA osiguranje, održao je Masterclass tokom kojeg je otkrio kako nastaju njegovi hvaljeni filmovi, ali i kako brzo snima jer – samo želi otići kući.
“Zabavno mi je snimati filmove, ali ne toliko i pričati o njima”, izjavio je Sorentino na početku Masterclassa, koji je vodio nagrađivani srpski reditelj Ognjen Glavonjićističući da njegovi filmovi govore o emocijama, a ne o zombi apokalipsama. Rekao je da filmovi prikazuju ljude, njihove probleme i unutrašnji svet, i kako se ti aspekti mogu predstaviti na platnu pomoću trikova—muzike, glumaca, svetla, kamere—ali naglasio da se ti trikovi ne mogu naučiti iz knjige, već se moraju osetiti.
Rođen u Napulju, Sorentino je već prvim dugometračnim filmom ušao u takmičarski program festivala u Veneciji. Uslijedili su hvaljeni radovi kao što su Div (Il Divo), Ovo mora biti pravo mesto, La Grande Bellezza (sa kojom je osvojio Oskara, Zlatni globus i BAFTA nagradu za najbolji strani film), kao i TV serije Mladi papa i Novi papa. Njegov najnoviji film Partenopa prikazan je u glavnom programu festivala u Kanu.
Kako je počelo njegovo zanimanje za film? — Upitan, priznao je da je sa 18 godina bio depresivan i bezvoljan, što ga je navelo da gleda mnogo filmova i razmišlja da je reditelj posao u kojem ne radiš mnogo. Kupio je dve knjige—jednu o scenariju, drugu o režiji—i tako shvatio da ima smisla za to.
Kasnije je shvatio da nije potrebna posebna sposobnost za snimanje filma—ali je potrebna široka kulturna pozadina i znanje da bi se snimio dobar film.
Govoreći o radu, rekao je da njegovi filmovi uvek kreću od ljudi: započne kad ga zanima neki lik (koji može biti kombinacija nekoliko ljudi iz stvarnog života), istražuje situacije u kojima bi se lik mogao naći, a vizuelni izgled filma odlučuje u dogovoru s direktorom fotografije. Sorentino navodi da se ne meša previše u posao direktora fotografije—opisan joj je svoje osećanje o filmu u 10 minuta, i ona to "prevodi" u vizuelni jezik.
On brže snima jer jedva čeka otići kući; često koristi dve ili tri kamere, završava snimanje dva–tri dana ranije, što producenti vole jer štedi novac, a njemu omogućava više vremena za druge stvari—kao što su knjige, muzika i fudbal. Smatra da je predati dva sata svog života filmu previše.
O omiljenom filmu i nepravilnostima: Sorentino priznaje da je njegov omiljeni film Il Divo, dok od drugih reditelja izdvaja Felinijev kultni film 8½, ističući da „nije savršen. Postoji deo koji umori, ali onda dođe drugi sjajan deo. Film mora biti nesavršen, baš poput života.“
Reagovao je i na pitanje o tragičnim događajima na Bliskom istoku, rekavši da nijedan film ne može sprečiti takve događaje i da nema autoritet da govori o tome, ali jasno je stao uz one koji tvrde da se u Gazi dešava genocid.
Na kraju, dodao je kako umetnost često proizlazi iz bola i patnje, a ne iz sreće i zabave—i da ga upravo taj bol povezuje s publikom i umetnosti, posebno u istočnoj Evropi, gde se oseća kao kod kuće.
Što se tiče budućih projekata, Sorentino je iskren: ne voli unapred planirati. Čeka da mu nešto "padne na pamet" i postane njegova opsesija—tek tada počinje da radi na tome.
Bonus video: Fuad Backović Din sa suprugom na Sarajevo film festivalu