Slušaj vest

O samoj predstavi i inspiraciji koju je pronašao u muzici Enia Morikonea, on kaže:

„Ja, Enio Morikone, mrtav sam“, napisao je kompozitor pre nego što se oprostio od publike. Ipak, njegova muzika ne umire. Kada nas umetnici napuste, oni ne odlaze, jer njihova umetnost čini da ostanu živi. Ova predstava je moj naklon, počast lepoti koju je Morikone dao svetu. Morikone bi mogao biti moj otac ili deda, a ja direktan naslednik njegovog nasleđa, filmova na kojima mu (bilo da su remek-dela, dobri, osrednji ili loši) nemerljivo dugujem. Pre nego što sam se upustio u njegovu muziku, zvižduk tih melodija je uveliko bio prisutan u mom životu. Sin sam onih roditelja čija su deca odrastala uz „Bilo jednom u Americi”, „Dobar, loš, zao”...

Melodije iz ovih filmova slušale su se u dnevnoj sobi mog doma. Možda on to nije znao, ali njegova muzika nije bila samo muzika za filmove, ona je bila soundtrack našeg detinjstva. Enio je svoju kreativnost, svoju inspiraciju, svoju heterodoksnost stavio u službu „fabrike snova”, ugrađujući zvuke u naše pamćenje, postajući klasik, oličenje intelektualnog kompozitora, popularnog muzičara, rok zvezde. I upravo u tom velikodušnom činu stvaranja i deljenja lepote, počinje da se oblikuje moj zamišljeni Morikoneov svet. Ne radi se samo o kontaktu sa muzikom, a još manje o njenom objašnjavanju, pošto je umetnik već rekao sve što treba da se kaže; radi se o komponovanju nove melodije koja teče paralelno sa prisustvom njegove muzike u našim životima.

Predstava se odvija u sumraku obične noći stvaraoca, koji – sam i ošamućen belinom čaršava – hvata beleške i vizualizuje melodije za filmove koji još ne postoje, oživljavajući priče u proređenom vazduhu svoje sobe. Noć će biti puna posetilaca, muzičara koji će se odazvati njegovom pozivu da snime svoje ideje u improvizovanom studiju. I tu će se, među listovima i notama, pojaviti dečak, onaj koji je želeo da bude lekar, neumorni šahista, onaj koji je znao da nikada neće svirati trubu kao Čet Bejker jer je sudbina za njega rezervisala bolje mesto, mesto koje će ga učiniti večitom ikonom. Noć će nastaviti da napreduje, pretvarajući dom u muzički studio, u dualnosti jednog slobodnog uma i jednog uma koji stvara muziku za filmove koja će postati muzika veka, pretvarajući spavaću sobu u bioskop u koji će posetioci svih generacija dolaziti da gledaju filmove i provedu noć sa njim. I svake večeri biće nova prilika da se ožive snovi svih muzičara, dece, ljubavnika, usamljenih posetilaca...

Morikoneova muzika je dala zvuk stvarima koje su neizrečene, elementima koji su skriveni. Odvajanje njegove muzike od filmova je složen i gotovo samoubilački posao, ali verujem da bi genije bio srećan kada bi znao da će njegove note večeras pretrčati iz starog bioskopa, kako bi nekoliko sati živele u teatru.

Promo