Otac mu je zavideo, a slavnu lepoticu ženio je dva puta: Iza savšrenog osmeha glumca krila se borba sa zavisnošću
Sedam puta bio je nadomak Oskara, ali zlatnu statuetu nikada nije dobio. Ipak, Ričardu Bartonu nagrada nije bila potrebna da bi postao jedan od najupečatljivijih glumaca 20. veka. Publika ga je pamtila po prodornom pogledu, raskošnom baritonu i ulogama koje su često bile podjednako burne kao i njegov privatni život.
Velški glumac, čije je ime ostalo neraskidivo povezano sa Elizabet Tejlor,preminuo je na današnji dan, 5. avgusta 1984. godine. Imao je samo 58 godina, a iza sebe je ostavio desetine filmova, velike pozorišne uloge, sedam nominacija za Oskara i biografiju dostojnu holivudske drame.
Dečak iz rudarskog kraja
Rođen je 10. novembra 1925. godine kao Ričard Volter Dženkins, u mestu Pontridifen na jugu Velsa. Bio je dvanaesto od trinaestoro dece u siromašnoj rudarskoj porodici. Majku je izgubio kada je imao dve godine, pa je odrastao uz stariju sestru i njenu porodicu.
Presudan uticaj na njegov život imao je nastavnik Filip Barton, koji je rano prepoznao njegov talenat, radio sa njim na govoru i glumi, a zatim postao i njegov zakonski staratelj. Mladi Dženkins je 1943. godine preuzeo njegovo prezime, pod kojim će kasnije postati poznat širom sveta.
Sa biološkim ocem nikada nije uspeo da izgradi blizak odnos. Godinama kasnije tvrdio je da otac nije umeo da prihvati njegov uspeh.
– Nikada se ne bi usudio reći da je ponosan na mene. Bio je ljubomoran na sve što sam postigao. Kada je umro, nisam mu otišao na sahranu - rekao je slavni glumac u intervjuu novinaru Lenu Liru.
Glas koji je osvojio pozornicu
Prve profesionalne korake napravio je u londonskom pozorištu, a talenat mu je omogućio i školovanje na Oksfordu. Njegove planove nakratko je prekinuo Drugi svetski rat, tokom kojeg je služio u britanskom Kraljevskom ratnom vazduhoplovstvu.
Po završetku vojne službe vratio se glumi i vrlo brzo postao jedan od najcenjenijih mladih britanskih pozorišnih umetnika. Posebnu pažnju privlačili su njegov snažan glas i način na koji je izgovarao Šekspirove stihove. Nastupao je u Old Viku i Kraljevskoj Šekspirovoj kompaniji, a status velike pozorišne zvezde potvrdio je ulogama Henrija V i Hamleta.
Na filmu je debitovao 1949. godine u ostvarenju „The Last Days of Dolwyn“. Iste godine oženio se velškom glumicom Sibil Vilijams, sa kojom je dobio ćerke Kejt i Džesiku. Nakon dolaska u Holivud usledile su uloge koje su ga pretvorile u međunarodnu zvezdu.
Prvu nominaciju za Oskara dobio je za film „Moja rođaka Rejčel“, a već naredne godine bio je nominovan za glavnu ulogu u spektaklu „The Robe“. Među ostvarenjima za koja je kasnije ušao u trku za najprestižniju filmsku nagradu našli su se „Beket“, „Špijun koji se sklonio sa hladnoće“, „Ko se boji Virdžinije Vulf?“, „Ana od hiljadu dana“ i „Equus“. Oskara, uprkos sedam nominacija, nikada nije osvojio.
Ljubav koja je uzdrmala Holivud
Prekretnica u Bartonovom životu dogodila se tokom snimanja „Kleopatre“. On je tada bio u braku sa Sibil Vilijams, dok je Elizabet Tejlor bila udata za Edija Fišera. Njihova veza izbila je u javnost i izazvala jedan od najvećih skandala tog vremena.
Pogledajte u galeriji njihove zajedničke fotografije:
Tejlorova se kasnije prisećala da je Barton na početku snimanja patio od teškog mamurluka. Ruke su mu se toliko tresle da nije uspevao da prinese šolju ustima, pa mu je ona pomogla da popije kafu. Upravo je taj trenutak opisivala kao početak njihove bliskosti.
Nakon što su okončali prethodne brakove, venčali su se 15. marta 1964. godine. Njihova veza bila je spoj ogromne strasti, ljubomore, skupocenih poklona, svađa i pomirenja. Zajedno su snimili 11 filmova, među kojima su „Ko se boji Virdžinije Vulf?“ i „Ukroćena goropadnica“.
Razveli su se 1974, ali su se već sledeće godine ponovo venčali, ovoga puta u Bocvani. Ni drugi pokušaj nije potrajao – konačno su se rastali 1976. godine.
Alkohol iza glamura
Dok je pred kamerama i na pozornici ostavljao utisak čoveka koji potpuno vlada svakom scenom, Barton se privatno godinama borio sa zavisnošću od alkohola. Njegovo opijanje, kao i problemi Elizabet Tejlor sa alkoholom i lekovima, dodatno su raspirivali sukobe u njihovom braku.
Profesionalni izbori postajali su sve neujednačeniji. Pored velikih uloga, prihvatao je i projekte koje ni sam nije smatrao naročito kvalitetnim, delom zbog skupog načina života i velikog broja ljudi koje je finansijski izdržavao.
Posle drugog razvoda od Tejlorove oženio se manekenkom Suzi Hant, a nakon okončanja tog braka njegova poslednja supruga postala je Sali Hej. Sa njom se venčao 1983. godine, dok je ponovo igrao uz Elizabet Tejlor u predstavi „Privatni životi“.
Poslednja uloga
Sedmu i poslednju nominaciju za Oskara dobio je za ulogu psihijatra Martina Dajsarta u filmu „Equus“ iz 1977. godine. Njegovo zdravlje u međuvremenu je ozbiljno narušeno, a zbog hroničnih bolova u kičmi morao je i da napusti obnovljenu produkciju mjuzikla „Kamelot“.
Poslednju filmsku ulogu ostvario je kao O’Brajen u ekranizaciji Orvelovog romana „1984“. Preminuo je od posledica moždanog krvarenja u svom domu u Selinjiju, u Švajcarskoj.
Iza sebe je ostavio Sali Hej Barton i porodicu kojoj su, pored ćerki Kejt i Džesike, pripadale i Elizabetina deca. Barton je postao pravni otac usvojene Marije, dok je Lizu Tod takođe smatrao svojom ćerkom.
Video: Joška Broz o Ričardu Bartonu