Antun Gustav Matoš, hrvatski pesnik, novelista, kritičar, esejista, putopisac, koji je pobegao iz austorougarske vojske u Srbiju, najviše se u beogradskim tokom družio po beogradskim kafanama sa Jankom Veselinovićem, Stevanom Sremcem i Milovanom Glišićem. Za njega je Janko, srpski književnik, bio i otac i majka, kako je zapisao posle njegove smrti.
Matoš je nekoliko puta išao Janku da ga poseti dok je ležao u mrtvačkoj postelji
"Polazio na put da obiđe bolesnoga prijatelja pisca, a nalazio ga je na mrtvačkome odru. Prvi put, s proljeća 1905, lađom iz Beograda pošao je prema Šapcu da posjeti Janka Veselinovića. "Ali čovjek snuje, Bog odlučuje. Baš kada htjedoh k Janku Veselinoviću u Glogovac, od njeg me rastavljahu tek dva-tri sata puta na kolima, zatekne me vijest o njegovoj smrti. Bijaše mi kao da mi umre otac, jer mi Janko bijaše često i otac i majka, pomažući mi savjetom i djelom u najmučnijim časovima. To je jedini književnik koji me i preko groba zadužio, te žalim da je njegova uspomena tako čista i slavna da je ovaj trofej na posmrtnom mu spomeniku gotovo suvišan", pisao je Matoš.
Matoš je osećao da je prema Janku napravio veliku ljudsku nepravdu i osaćao je da mu je dužan i, prema kojem je, po vlastitom osećaju, imao nečistu savest. O "Hajduk Stanku", najambicioznijem literarnom delu Veselinovićevu, napisao je poraznu kritiku u kojoj "žali sebe što je morao čitati roman do kraja, a i pisca što je morao napisati tih 456 strana”. Mladom i naprednom, u stvari nadobnudnom, nije mu godila arhaična seljačka epika velikoga mačvanskog pisca.
Posle te kritike nije sedam godina s Jankom Veselinovićem progovorio reči, pa se slučajno sastaše po Matoševom povratku iz Pariza: “Nađoh ga u jednoj pivnici na Terazijama. Kad opazih kako uvenu i oronu, kad videh tanki vrat i mršave ruke u tog nekada najboljeg mačvanskog ‘đide’, pobratima hajduka Jevđevića i seoskog učitelja, zaplakasmo obojica". Tako se, srećom po Matoša, izmiriše malo pre Veselinovićeva kraja.
(Jutarnji.hr)
