Romantičarski lirski pesnik mladosti, ljubavi i patriotskog zanosa Branko Radičević bio je oduševljeni pristalica jezičke reforme Vuka Stefanovića Karadžića.
Prvi je počeo da peva na narodnom jeziku i u duhu srpske narodne poezije i pesničkim slobodama označio prodor u novu epohu. Pesme su mu pune vedrine, vitalnosti, žudnje i uživanja u prirodi, ali i predosećaja sopstvene smrti. Mladost je proveo u Karlovcima, čije su lepote, posebno Stražilovo, bile njegova lirska inspiracija.
U njegovom stvaralaštvu ističu se pesme: „Đački rastanak", „Tuga i opomena" i „Kad mlidijah umreti". Radičevićev alegorijsko - satirični spev „Put" svojevrsni je pesnikov obračun sa pseudoklasicizmom, sa protivnicima stare feudalno-crkvene kulture i konzervativnom građanskom inteligencijom. Branko Radičević preminuo je u Beču, gde je studirao pravo i medicinu.
Njegovi posmrtni ostaci 1883. godine preneti su iz Beča u Sremske Karlovce i sahranjeni na Stražilovu.
Bio je čovjek gotovo plemićkog obrazovanja i životnog uređenja, ali i otvorenog duha i velike ljubavi prema svom narodu. Neskriveno je otkrivao svoja osjećanja i nadahnuto pjevao o životu i smrti, mladosti i prolaznosti.
"Meni se sve čini, počinje Đura Daničić, da će se ova godina spominjati u srpskoj književnosti, istina ne kao lijep danak u godini, ali - ako da Bog,kao osvitak tome lijepome danku". O samoj pojavi pesama i njihovoj vrednosti produžuje: "Ja mislim da do danas još nije ni jedan učeni Srbin ovako pevao kao ovaj Radičević, a on peva onako kako treba Srbin književnik da pjeva... Istina još ih je malo, vrlo malo, koji ovako misle i rade kao ovaj Radičević, ali "ne boj se malo stado, jer bi volja oca nebeskoga da ti da carstvo", hvalio je Daničić mladog pesnika.
