Prvo izdanje "Gorskog vijenca" je objavljeno 1847. godine u Beču. „Gorski vijenac“ spada u epsku dramu, a preveden je na gotovo sve evropske jezike, kao i na kineski, japanski i esperanto. Oko toga kako će nazvati delo, Njegoš se dugo premišljao, te mu je na pamet padalo nekoliko naslova poput: „Izvijanje iskra“, „Izvi iskra“, da bi na kraju presudio naziv „Gorski vijenac“.
„Gorski vijenac“ je podijeljen u sledeće kompozicijske celine: Posveta prahu oca Srbije; Skupština uoči Trojičina dne na Lovćenu; Skupština o Malome gospođinu dne na Cetinju, Pod vidom da mire neke glave; Badnje veče; Novo ljeto;
Evo i nekih mudrih Njegoševih stihova:
1. Svak je rođen da po jednom umre, čast i bruka žive dovijeka.
2. Med za usta i hladna prianja, a kamoli mlada i vatrena.
3. Strah životu kalja obraz često.
4. Budale su s očima slepe.
5. Oči zbore što im veli srce.
6. Kome zakon leži u topuzu, tragovi mu smrde nečovještvom.
7. Svijet je ovaj tiran tiraninu, a kamoli duši blagorodnoj.
8. Tvrd je orah voćka čudnovata, ne slomi ga, al zube polomi.
9. Crnogorci ne ljube lance.
10. Bez muke se pesma ne ispoja, bez muke se sablja ne sakova!
A posebno ćemo izdvojiti...
Vladika Danilo
"Ne bojim se od vražjega kota, neka ga je ka na gori lista, no se bojim od zla domaćega. Bijesna se bratstva isturčila; tek domaće napadnemo Turke, svoj svojega nikad puštat neće; razluči se zemlja na plemena, krvava se isklati plemena, vrag đavolu doći u svatove te svijeću srpsku ugasiti! Zlo se trpi od straha gorega. ko se topi hvata se za pjenu; nad glavom se nadodaju ruke".
