Najnovije vesti

PRIJATELJ JE SVAKO KO TE NE BI UBIO ZA 200 EVRA, SA 20 RADIMO SVE POGREŠNO, A SA 40 GLUPO! Hrvatska kolumnistkinja Nika Ostoić ponovo je USIJALA MREŽE! Ovo je lekcija odrastanja
Foto: Privanta arhiva

bitno i nebitno

PRIJATELJ JE SVAKO KO TE NE BI UBIO ZA 200 EVRA, SA 20 RADIMO SVE POGREŠNO, A SA 40 GLUPO! Hrvatska kolumnistkinja Nika Ostoić ponovo je USIJALA MREŽE! Ovo je lekcija odrastanja

Pop kultura

Suviše je kontroverzna za Hrvatsku, suviše taman za Srbiju. Poznata zagrebačka kolumunistkinja Nika Ostoić ne prestaje da podiže prašinu. Neki je mrze, mnogi je vole, ali niko na nije ravnodušan. Ona ponovo udara "u glavu". O snovima i sa 25, i realnošću sa 40. Mlađim i starijim frajerima, učenju i odrastanju, bitnom i nebitnom... Kolumnu prenosimo u celosti.

 

 

Snovi su kurve iliti kako odrasti, a pritom trajno ne poludjeti
 



Spavaj, Nika. Manje puši, nemoj piti kavu i gazirano. E pa spavat ću kad ću htjet #bogmater Nisam normalno spavala cijeli radni tjedan nego po dva sata na dan i u subotu kad sam došla s posla sam se onesvijestila i spavala do ponoći, dakle nekih 10 sati. Ili devet. Nebitno. Uglavnom, naspavala sam se za ovaj tjedan. Izumili su light napitke, to postoji već 10 godina, ali doveli su je u Hrvatsku što znači da ću piti još više. Bar dok ne propadne, a propast će brzo kod nas jer nitko ne uviđa značaj light proizvoda, svi pate na šećer i govore:

 

”Light je štetnije” i onda svi umru od šećerne bolesti. Stara je nešto zabrijala na šećer i kupila je aparatić za mjerenje šećera. Poenta priče, imam idealan šećer. Idealan, po svom šećeru ću živjeti sto godina. O ne. Why me?

Jednom sam bila blizu smrti i to je bilo na koncertu Limp Bizkita dok se ekipa bacala u fan pitu. Bio je loš feeling jer sam zabrijala da je zadnje što ću u životu vidjeti faca jebenog Freda Dursta. Sjećam se, turneja se zvala Rainbows & Unicorns.


Cijela ekipa se naroljala i svi smo dostojanstvo ostavili u Areni Varaždin. Kažu da dostojanstvo možeš naći samo tamo gdje je izgubljeno, a moje je dakle u Areni Varaždin. To je bilo prije deset godina. Jebote. Fun fact je da sam tad još imala neke snove, a do sada sam ih sve ostvarila i ispalo je da su mi snovi bili bezveze. Pisala sam za sve časopise koje sam htjela, snimala glazbene spotove i glumila u jednom i pol filmu. Pol zato što su me u tom drugom nekako glupo izrezali, a u prvom imam normalnu govornu ulogu. Things to do before I die. Sve točke su ispunjene. Nemam želju skakati padobranom niti spasiti zagađene oceane.

 

”Čovjek bez snova je mrtav čovjek” – kažu. Kurac. Jednom kad se riješiš snova si konačno normalan. Ovaj text se u biti trebao zvati ”Kako odrasti, a pritom ne umrijeti”. Smatram da sam relativno odrasla sada s 33 iliti ”almost 34, got everything to live for” – kurac. Što je drugačije nego kad sam još odrastala? Ne znam, to da nemam prevelike fix ideje i tvrdim da me se više ne može sexualno iskoristiti. ”Mater ti nije loša, a ti nisi naivna” – rekao mi je jedan lik. Naslov ovog texta je glup kao i njegov sadržaj jer ne tvrdim da odrastajući nisam trajno poludjela, a i naivna sam što se tiče prijatelja no nećemo o tome.

 

Već je dovoljno, sasvim dovoljno, a i bitno to da me se ne može sexualno iskoristiti. To smatram revolucijom i vlastitom evolucijom. Valjda se opametiš kroz neko vrijeme. Rekla mi je jedna glupača za jednog mog bivšeg: ”Šta se petljaš s njim, on je veliki jebač”. ”Pa? I ja sam isto” – rekoh joj na to. Odrastanjem zaboraviš na snove o nekoj sumanutoj ljubavi jer to je sve za djecu. Imala sam sumanutu ljubav prošle godine i ne bih ponovno, hvala na pitanju. Ne kažem da trebaš postati kurva među većima u svijetu, ali bitch please, snovi o nekom princu i bijelim konjima su za djecu, čak je i Lana Del Rey u svojim pjesmama to prerasla.

 

Večeras sam jednoj curi 10 godina mlađoj od sebe solila pamet i rekla sam da će kad dođe u moje godine shvatiti da je najveća temeljna istina čovječanstva u Coldplayjevim stihovima: ”Everything I know is wrong”. Točnije, u stihu. Jednoj bezveznoj rečenici od pet riječi. Na hrvatskom isto pet: Sve što znam je pogrešno. Fakat, u dvadesetima živiš s nekim uvjerenjima koja su ti za deset godina glupa. Jer sve što si u dvadesetima, prvoj polovini dvadesetih, mislio, sve je to pogrešno.

 

Imala sam dečka kojih sedam godina mlađeg od sebe par mjeseci i sve što je vjerovao je pogrešno i morala sam ga ostaviti iako nikako nije glup dečko. Zatim, jedan bivši pak sedam godina stariji od mene se pokušao spetljat s curom sedam godina mlađom od mene (računaj matematiku) i onda zaključio da to nije to. Objasnila sam mu da ne može biti ne zato što je ta cura glupa ili loša jer nije, nego zato što sve što misliš u svojim dvadesetima je pogrešno i onda je tebi s 40 godina to sve glupo i imaš osjećaj da nekog moraš odgajati.

Inače, većina ljudi s nekih 25 odustane od sebe i preda se. Ne mislim u ljubavnom smislu nego životnom. Ljudi odustanu čak i od basic bitch snova tipa moram glumiti jednom u filmu za kino i ne ostvare ni to nego se predaju i rade noćnu smjenu u kiosku ili neki podjednako nemotivirajuć posao. Skužila sam da cijenim ljude i svojih godina i starije koji se još nisu predali nego još imaju neki san. Naravno nije dobro ako je taj san luđački, nego ako je polurealan tipa glumit ću u hrvatskom filmu. Postoji svega nekoliko ljudi koje znam osobno, a koji se nisu predali. Neću ih sad imenovati, ali neki su suradnici Revolucije. Odrastanjem i prelaskom u te grozne tridesete odustaneš od snova tipa bit ću rock zvijezda u Americi, ali ostane ti san tipa snimit ću album. Što nije nerealno i ako funkcioniraš u svakodnevnom životu i nešto realno uz to radiš, to je zdravo i okej. Me thinks.

Primjer mog prijatelja koji se nije predao i napravio najljepšu pjesmu Balkana ikad and I love him dearly:

 

Kroz te dvadesete ”bit ću rock zvijezda u Americi” godine te život išamara i pretuče uzduž i poprijeko. Baš sam neki dan bila na kavi s jednim dečkom i obavijestio me o fun factu da se dosta ljudi koji su išli s nama u osnovnjak ubilo. Ili predoziralo. Što dođe na isto. Mislim da se ubiju ljudi koji su proganjali prevelike snove pa ih je život pljusnuo svom snagom kantom hladne vode pa ih onda još opalio nogom u guzicu. Htjeli su biti rock zvijezda u Americi, a na kraju su završili dječju ekonomiju (privatnu) i rade kao niži službenici u nekim firmama gdje im šefovi govore da su glupi. Tj. radili su, ako su se ubili, ne. Demotivirajuće, znam.

 

Evo, ti što su se ubili nisu uspjeli u odrastanju bez dijela u kojem su trajno poludjeli. Uvijek kažem da je teže ubiti sebe nego bilo koga drugoga, pa im svaka čast na neki način.

Inače, kroz odrastanje sam skužila da se cijeli život bezrazložno ljudima ispričavam. Kažem bezrazložno jer se meni nikad nitko nije zbog ničega ispričao osim jednog lika koji mi se ove godine ispričao što se u doba koncerta Limp Bizkita ponio prema meni kao govno. Kul. Zato ne vidim razlog da se ja ikome ispričavam. Ljudi te povrijede i ne ispričaju se. Ja imam tu neku lošu naviku ispričavati se i vjerovati da svatko ima pravo na loš dan i riječi i čini koje nisu bile baš namjerne. Pogrešno. Kroz odrastanje naučiš da sve treba poslati u kurac. Evo, danas se vjerojatno nalazim s jednim tipom kojem sam se nešto puno ispričavala. Odlučila sam da je to zadnji put da sam se ikome ispričala. Čak mi je polužao što sam se ispričavala jer se taj nije ispričavao meni, ali ja vjerujem da je ”imao loš dan” jer svatko ima pravo na to. Kaj ne? Bullshit. Uglavnom, danas je zadnji dan i zadnji put da nekome pružam drugu čovječnu šansu. Čisto iz principa jer meni nitko nikad nije nikakve šanse pružio pošto su svi osjetljivi na sebe i sazdani od cvijeća i proljeva. Ne znam zašto bih ja bila takav altruist. Za neobrazovane, ako ih tu ima: altruist je onaj koji čini dobro drugima ne očekujući ništa za uzvrat. Moje ispričavanje i pružanje drugih šansi kojekakvim ljudima spada na neki način u altruistično ponašanje jer nit očekujem išta nit išta dobijem. Osim kakve pljuske i kante hladne vode.

 

foto: Privanta arhiva

Snovi su kurve iliti kako odrasti, a pritom trajno ne poludjeti

Možda je u ovom textu sve pogrešno, ali to je moje mišljenje sada u šest ujutro. Vjerojatno i u drugo doba dana, ali u dva popodne razmišljaš o tome šta ćeš jest, a ne o odrastanju, drugim prilikama i sranjima. Kroz odrastanje naučiš i da su većina ljudi oportunisti i da je prijatelj svatko tko te ne bi ubio za manje od 200 eura. Takve su prilike u kojima živimo. ”Joj da barem živimo u Americi, sve bi bilo drugačije” – većina govori. Know what? Većina tih koji to govore bi bili white trash i živjeli u prikolicama, duboko u to vjerujem. Amerika bi progutala malog prosječnog hrvatskog čovjeka.

 

”Be young, be dope, be proud – like an American”. Jebote Amerika. Digresija, jednom sam otrovala dilera droge iz Kentuckyja (tako se predstavio) alkoholom. Koktelom. S frendicom. Povraćao je cijelu noć i onda ujutro rekao da smo obje ”Fucking dope”. Uopće me Amerika ne zanima. Nisam patila za njom ni za vrijeme odrastanja.

 

Upravo sam shvatila da sam sretan čovjek jer imam jedan 1st world problem. Moram pušiti trenutno Marlboro Beyond od 31 kunu jer nije bilo mog Lucky Strikea od, mislim, 27. Sama činjenica da ni ne znam koliko točno koštaju cigarete koje pušim govore da imam sreće u životu. Još ne skupljam kovanice ispod kioska. Bravo, Nika. Uspjela si. Queen of disaster.

 

Reklo mi kroz zadnjih par dana nekoliko nepovezanih ljudi da sam žena s mudima. Nemam ja muda nego sam samo malo luda, što znači da sam kroz odrastanje ipak trajno poludjela pa se zato usudim reći sve na glas. Malo sam luda pa stojim iza svojih politički nekorektnih stavova, nisu to muda nego neka lakša dijagnoza iako je my shrink rekao da nemam dijagnozu nego karakter. Trebalo mu par godina glupih i skupih seansi da to shvati. Kroz odrastanje naučiš i da je srednjevjekovni čovjek imao svećenika, a moderni ima psihijatra iako je to sve polu-bullshit. Me thinks.

 

Naučiš i to da svijetom hoda previše ljudi koji bi stvarno trebali pravom psihijatru i trebali bi piti prave lijekove, ali to ne rade i onda svojim potezima, nehotice, čine drugim ljudima zlo. No to je preduboka tema da ju sad razvlačim nadugo i naširoko. Oni koji su barem napola odrasli kao ja, shvatit će o čemu pričam.

 

Isto, kroz odrastanje skužiš da su oni u dvadesetima još uvijek previše površni i nemaju kriterija. Long story short, evo primjera. Došao u moj dućan pred tjedan dana jedan dečko od kojih 25 godina naručiti majicu. Radim custom made majice, jel. I ”moji ljudi” proizvedu majicu i dođe on po nju i kak je bio kraj radnog vremena pita me dal možemo popiti cugu jer je on iz Dubrovnika i tu nikoga ne poznaje, a na poslu zbog kojeg je preselio su svi stariji i nema prijatelja. Ja rekoh okej, I could use a beer anyways. Sjeli mi na piće i bilo je toliko dosadno i toliko nismo imali o čemu pričati da sam ja lažirala telefonski poziv i otišla nakon 20 minuta jer je ”hitno” i ”nešto se dogodilo”. Baš ono muka od cuge, znaš ono kad s nekim jednostavno nemreš nać zajednički jezik. Kad li evo ti njega opet i opet i opet i piše mi na fejs od dućana da se on zaljubio u mene. Majmune, nisi se ti zaljubio nego sam ja tebi zgodna i misliš da me možeš sexualno iskoristiti jer ne znaš, pošto još nisi prošao proces odrastanja, da se ljudi koji su koliko toliko odrasli ne ševe više s ljudima zato što je netko samo zgodan kao fotografija nego zato što s tom osobom imaju o čemu i pričati. 1 i 1 čine 2, tj. fizička komponenta se mora poklopiti s intelektualnom i nema više jedno bez drugog osim ako si odrastao u debila. Kad odrasteš imaš kriterije.

 

Oni koji tek kad odrastu izgube kriterije, neka počivaju u miru. To su mrtvi ljudi.

Kroz odrastanje sam također naučila tj. ne naučila nego jednostavno počela odjebavati muškarce ako saznam da su se neposredno prije mene ševili s nekom ružnom polukurvom bez kriterija. Čak postoje dvije žene u Zagrebu koje mi se toliko gade da na svakom prvom dejtu pitam čovjeka jel mu znače šta ta imena. Ako kaže da mu je samo ”poznato”, ćao. Farewell. Ako me gleda s nerazumijevanjem, možemo nastaviti. Realno, sifilis može prijeći na mozak. I shit you not. Ne treba mi to.

 

Pitao me jedan lik zašto sam toliko ljuta. Rekoh mu ne znam što, nešto bezveze, a u biti sam mu trebala reći da zato što ne pijem istu preveliku dozu antidepresiva kao on pa je u stanju manije i smije se i kad stvarno nije smiješno.

 

Rekao mi jedan bivši pri prekidu da ”ne želimo iste stvari od života”. Baš ću ga pitati što on točno želi jer mi nikad nije objasnio, a odrastao je pa valjda zna. Znam da se nije predao i da još uvijek, barem diskretno, ganja neke snove. Altruist sam pa sam učinila sve u svojoj moći da mu pomognem u ganjanju snova. Meni je to bilo one phonecall away, ali ipak. I dalje nepopravljivo vjerujem da treba pomagati ljudima iako ćeš od njih za zahvalu vjerojatno dobiti šamar. To sam naučila u odrastanju.

Sad kad sam kakti odrasla uvaljala sam se u vlastiti biznis i napravila si to da nemam nikakav život jer imam takvo radno vrijeme da ne stignem ništa. To je valjda odrastanje.

Idem… Pas želi van. Odrastanjem shvatiš da jebeš sve ljude i da su svi zamjenjivi, a da ti pas i njegove potrebe trebaju biti prioritet.

I da, ljubav nikad nije dovoljna.

 

(Kurir.rs / Nika Ostoić)

 

RAZMENA SADRŽAJA

Inicijalizacija u toku...