Današnjoj deci dali stari telefon s kojim smo odrasli i tražili da nekoga pozovu: Njihove reakcije su hit
Nekada je stajao na komodi u hodniku ili dnevnoj sobi, imao je kabl koji vas je držao „zarobljene“ na nekoliko metara od zida i brojčanik koji je morao strpljivo da se okreće za svaku cifru. Danas, međutim, telefon sa kružnim brojčanikom za mnogu decu izgleda gotovo kao predmet iz praistorije.
Upravo zato je jedan jednostavan eksperiment izazvao salve smeha, ali i ozbiljan nalet nostalgije među generacijama koje su odrasle bez mobilnih telefona. Današnjoj deci dali su stari fiksni telefon i samo jedan zadatak – da nekoga pozovu.
Zvuči banalno? Njima nije bilo ni najmanje.
"A gde se kuca broj?“
Čim su ugledali uređaj, počela su pitanja.
Telefon su uglavnom prepoznali, ali kada je trebalo da ga zaista upotrebe, samopouzdanje je brzo nestalo. Nema ekrana. Nema tastature. Nema zelenog dugmeta za poziv. Nema čak ni liste kontakata.
Ispred njih – slušalica, kabl i veliki krug sa brojevima.
Za generacije koje su odrasle tako što samo dodirnu ime „mama“, „tata“ ili „baka“ na ekranu, ideja da prst morate da stavite u otvor, okrenete brojčanik do kraja, pustite ga da se vrati, pa sve ponovite za svaku sledeću cifru, delovala je kao ozbiljan tehnički zadatak.
A onda je postalo još gore.
Pogrešiš broj? Krećeš ispočetka
Današnjoj deci možda je najteže objasniti da nekada nije postojao „backspace“.
Ako pogrešite jednu jedinu cifru, nema brisanja. Nema ispravke. Nema povratka.
Spustite slušalicu i – sve ponovo.
Pogledajte u galeriji viralne fotografije dece:
Za one koji pamte ove telefone to je bila sasvim normalna stvar. Za decu naviknutu na uređaje koji ispravljaju reči pre nego što ih do kraja napišu, gotovo neverovatna.
Ali pravi šok tek sledi.
„Kako ste znali ko vas zove?“
Nema fotografije na ekranu. Nema imena pozivaoca. Nema posebne melodije za mamu ili najboljeg druga.
Telefon zazvoni – a vi se javite i tek onda saznate ko je.
Još čudnije zvuči činjenica da su se telefonski brojevi nekada znali napamet.
Broj bake, najboljeg druga, tetke, komšinice, škole... mnogi su mogli da izgovore bez razmišljanja. Ako se neki nije znao, postojao je mali telefonski imenik, često pun precrtanih brojeva, dopisanih adresa i beleški.
Danas većina ljudi mora dobro da razmisli zna li napamet čak i broj osobe sa kojom se svakodnevno čuje.
Najveći strah? Javi se tata
A onda dolazimo do dela detinjstva koji nijedan pametni telefon ne može da dočara.
Pozoveš druga ili simpatiju, a sa druge strane se javi njihov otac.
I tada, bez poruke kojom možeš prvo da proveriš ko je kod kuće, bez privatnog četa i bez mogućnosti da „nestaneš“, moraš da izgovoriš čuveno:
„Dobar dan... je l' može...“
Generacije koje su prošle kroz ovo vrlo dobro znaju onaj trenutak neprijatne tišine dok čekaju da osoba koju traže dođe do telefona.
A privatnost?
Ako je kabl telefona bio dovoljno kratak, razgovor se obavljao praktično pred celom porodicom.
Jedan predmet, dva potpuno različita sveta
Upravo zato su reakcije dece toliko zanimljive. Ono što je njihovim roditeljima bilo najobičniji deo svakodnevnog života, njima danas izgleda kao komplikovana mašina.
Za samo nekoliko decenija telefon je od uređaja kojim se isključivo razgovaralo postao foto-aparat, televizor, novčanik, mapa, muzički plejer, igraonica, kancelarija i praktično čitav svet u jednom džepu.
I možda je upravo u tome najveća čar ovog eksperimenta.
Nije samo pokazao da današnja deca ne znaju kako se koristi telefon sa brojčanikom. Pokazao je koliko se svet promenio dok gotovo nismo ni primetili.
A ako ste pogled na stari telefon dočekali sa osmehom i pomislili: „Ja bih još uvek znao da okrenem broj“, čestitamo – upravo ste zvanično postali generacija kojoj deca danas traže objašnjenje kako su ljudi preživljavali bez interneta.
Video: Igrali smo novi Flappy Bird