Brazilac zbog ljubavi iz Rija došao u Srbiju i ćerku gaji u šumi: Čim je stigao dočekao ga je prizor pred kojim je zanemeo
Kada je sa samo 18 godina zaradio prvi novac kao profesor engleskog jezika, Tijago Fereira nije kupio automobil niti otputovao u neku od susednih zemalja. Sve što je imao dao je za avionsku kartu do Srbije.
Tada nije mogao ni da nasluti da će ga ta odluka odvesti hiljadama kilometara daleko od rodnog Rio de Žaneira i da će, 16 godina kasnije, njegov dom biti usred šume nadomak Bele Crkve.
Danas tamo živi sa suprugom Dunjom i ćerkom Vivijanom, okružen prirodom i daleko od gradske vreve. Iako je odrastao u jednom od najvećih gradova Brazila, kaže da je upravo u Srbiji pronašao ono što nije očekivao – osećaj pripadnosti, iskrene ljude i mir za kojim je dugo tragao.
Ljubav ga dovela u Srbiju
Tijago je u Srbiju prvi put došao u julu 2010. godine zbog tadašnje devojke. Planirao je da ostane kratko, upozna zemlju o kojoj gotovo ništa nije znao i potom se vrati u Brazil. Međutim, već tokom tog prvog boravka shvatio je da se nešto promenilo.
– To je bila jedna lepa ljubavna priča dok je trajala, ali ono što je ostalo zauvek jeste moja ljubav prema Srbiji. Nikada nisam planirao da se preselim ovde, niti sam pre toga razmišljao o Srbiji. Posle prvog putovanja postalo mi je jasno da se neću tako lako odvojiti od ove zemlje. Osetio sam da moram da ostanem – priča Tijago.
Kada je prvi put spakovao kofere, imao je samo 18 godina. Novac koji je zaradio radeći u školi stranih jezika potrošio je na putovanje do zemlje koju ranije nikada nije posetio.
– Ljudi me često pitaju da li sam pre toga obišao Argentinu, Čile ili Peru. Nisam. Prve pare koje sam zaradio u životu dao sam za kartu za Srbiju. To dovoljno govori koliko je taj dolazak bio važan za mene, iako tada nisam ni slutio koliko će mi promeniti život.
Danas govori gotovo bez akcenta
Po dolasku nije znao nijednu reč srpskog jezika. Danas ga govori gotovo bez akcenta, piše ćirilicom i priznaje da i dalje svakodnevno otkriva nove reči i izraze.
Pogledajte u galeriji njegove porodične fotografije:
– Trebale su mi otprilike dve godine da mogu potpuno normalno da razgovaram na srpskom. Jezik se uči dok ste živi. I danas otkrivam nove izraze i trudim se da govorim što bolje.
Tokom godina živeo je u Beogradu, Prijepolju i Novom Sadu. U Srbiji je izgradio karijeru, zasnovao porodicu i dobio državljanstvo, a danas kaže da ga je ovde, pre svega, zadržao odnos ljudi prema njemu.
„Ljudi su razlog zbog kog sam ostao“
Kada ga pitaju šta ga je toliko privuklo Srbiji, odgovor daje bez mnogo razmišljanja.
– Ljudi. Pre svega ljudi. Njihova iskrenost i gostoprimstvo. Ne kažem da toga nema u Brazilu, ali ovde sam to doživeo na poseban način. Došao sam potpuno sam, nisam poznavao gotovo nikoga i morao sam da budem otvoren prema novim ljudima. Upravo zato sam stekao prijateljstva koja traju godinama.
Posebno ga je iznenadila spremnost ljudi da pomognu potpunom neznancu i prime ga u svoj dom kao da ga poznaju čitavog života.
– Uvek sam se pitao kako neko ko me nikada nije upoznao može da otvori vrata svog doma, ponudi ručak ili prenoćište i da se ponaša kao da se znamo godinama. To je nešto što me osvojilo. Mislim da su Srbi zaista među najboljim domaćinima na svetu.
Turistima koje dovodi u Srbiju zbog toga uvek daje isti savet – da jedan ili dva dana ostave bez ikakvog plana.
– Kažem im da samo krenu kroz neko selo, da zastanu, jave se ljudima i vide šta će se dogoditi. I gotovo uvek bude isto. Neko ih pozove na kafu, neko na ručak, neko ih uvede u svoje dvorište da im pokaže kako živi. Gosti posle toga ostanu potpuno zatečeni. Kažu mi: „Bio si u pravu.“ Upravo tako najbolje upoznaju Srbiju.
„Srbin kada vas zagrli, stvarno vas zagrli“
Srbija nije osvojila samo Tijaga već i njegovu porodicu. Kada su ga najbliži prvi put posetili, brzo su shvatili zbog čega je odlučio da ostane toliko daleko od Brazila.
– Posle putovanja majka mi je rekla: „Sada mi je jasno zašto voliš Srbiju.“ Ona ima jednu rečenicu koju često ponavlja. Kaže da, kada vas Srbin zagrli, on vas stvarno zagrli. Oseti se toplina tog zagrljaja. Nije to zagrljaj reda radi. To joj je ostalo kao najjači utisak i danas svaki put kada upozna nekoga iz Srbije kaže isto.
Tijago veruje da upravo takva iskustva menjaju sliku koju stranci imaju o našoj zemlji.
– U svetu se o Srbiji često pričalo kroz ratove i loše stvari. Onda dođe neko ko ovde doživi nešto sasvim drugačije i poželi da to ispriča drugima. Mislim da su upravo ovakve priče najbolja promocija zemlje.
Iz Rio de Žaneira preselio se u šumu
Iako je odrastao u višemilionskom Rio de Žaneiru, život u mirnijem okruženju nije mu bio potpuno nepoznat. Njegova majka potiče iz manjeg mesta, pa je tokom detinjstva vreme provodio i daleko od gradske gužve.
Ipak, odluka da se sa suprugom preseli usred šume nije bila unapred isplanirana. Tijago i Dunja prvo su tražili kuću na Fruškoj gori, ali su ih visoke cene navele da pogledaju nekretnine u drugim delovima Srbije. Kada su ugledali kuću kod Bele Crkve, odluka je doneta gotovo istog trenutka.
– Ušli smo u kuću i odmah osetili da je to to. Nismo planirali da tog trenutka kupimo nekretninu, ali jednostavno smo znali da je to naše mesto. Nekada se stvari same slože.
Iz stana sa centralnim grejanjem i prodavnicom iza ugla preselili su se na imanje na kojem su morali da nauče kako se loži peć, seku drva, koristi alat i rešavaju kvarovi kada majstor nije u blizini.
– Shvatili smo koliko malo veština imamo za život u prirodi. To su stvari koje vas u gradu niko ne nauči. Morao sam da naučim da sečem drva, da ložim vatru, da koristim alat. Ako se nešto pokvari, ne možete odmah da pozovete majstora. Morate prvo sami da pokušate. Sve to traži mnogo više strpljenja, ali vas i nauči da usporite – kaže Tijago.
Komšija im doneo vruć burek
Početak novog života nije bio jednostavan. Kuća je bila puna stvari prethodnih vlasnika, kiša je padala danima, a Tijago i Dunja istovremeno su pokušavali da raspakuju stvari, urede dom i obavljaju svoje poslove.
Onda je jedne večeri, oko pola deset, neko pokucao na vrata.
– Otvorio sam i video komšiju sa čeonom lampom. U rukama je držao burek i rekao: „Izvolite, komšija. Moja žena je ispekla vruć burek za vas.“ U tom trenutku sam pomislio: „Pa da li je moguće?“ Nismo očekivali tako nešto, pogotovo usred šume. Tada smo shvatili da smo došli na pravo mesto.
Dunja priznaje da joj je upravo taj mali gest promenio pogled na sve što ih je čekalo.
– Kao da nam se tada otvorio neki novi svet. Sutradan je granulo sunce, nastavili smo da sređujemo kuću i više nijednog trenutka nismo posumnjali da smo doneli pravu odluku. Nekada je dovoljno da vam neko pokaže pažnju da biste znali da ste stigli tamo gde treba.
Danas na imanju uzgajaju povrće, uređuju baštu i postepeno upoznaju sve lepote, ali i izazove života u prirodi.
– Ne žurimo nigde. Ove godine smo prvi put ozbiljnije zasadili paradajz, papriku i tikvice. Sledeće ćemo možda još nešto. Nama nije cilj da napravimo veliko gazdinstvo. Najlepši deo placa je upravo šuma koju nismo dirali i želimo da takva ostane.
Posao vodi iz šume
Život daleko od grada nije ga naterao da promeni profesiju. Tijago je suosnivač turističke agencije koja strancima predstavlja Srbiju i Balkan, dok putnicima iz Srbije pokazuje Brazil iz ugla lokalnog stanovnika.
Za posao mu je, kaže, potreban samo stabilan internet.
– Potreban mi je samo dobar internet. Ljudi koji dolaze u Srbiju očekuju da ih dočekamo, pokažemo im zemlju i omogućimo da je dožive na pravi način. A kada vodim grupe u Brazil, tada sam ja njihov domaćin. Na neki način pokušavam da uzvratim ono gostoprimstvo koje sam ovde doživeo.
Uveren je da nijedna turistička kampanja ne može da zameni neposredan susret sa ljudima.
– Najlepše priče nastaju kada ljudi upoznaju druge ljude. To nijedna reklama ne može da zameni.
Ćerku uče oba jezika
Rođenjem ćerke Vivijane promenili su se i njihovi prioriteti. Devojčica odrasta okružena prirodom i od prvog dana upoznaje obe kulture kojima pripada.
Tijago sa njom razgovara isključivo na portugalskom, dok joj se Dunja obraća na srpskom. Vivijana tako bez poteškoća prelazi sa jednog jezika na drugi.
– Važno nam je da poznaje oba jezika i da se oseća kao kod kuće i u Srbiji i u Brazilu. Kada ode kod moje porodice, normalno razgovara sa bakom i dekom. To nam mnogo znači.
„Želim da radim manje, a živim lepše“
Od mladića koji je sav prvi zarađeni novac potrošio na put do Srbije, Tijago je postao suprug i otac koji više ne meri uspeh velikim poslovnim planovima.
– Sada imam 34 godine i posle svega što smo prošli, od pandemije do svih dešavanja u svetu, shvatio sam da mi je najvažnije da sačuvam sebe i svoju porodicu. Ne razmišljam više toliko o tome koliko ću postići ili zaraditi. Želim da što više vremena provodim sa ljudima koje volim, da uživamo u prirodi, da se manje nerviramo i da živimo mirnije. Ako uspem da radim manje, a da živim lepše, smatraću da sam ostvario cilj – zaključio je Tijago.
(Ona.rs)
Video: Srbi su najcenjeniji stranci u Beču