Sofija je usvojena sa 2 godine i ceo život su joj govorili da joj je majka mrtva: Kad je uradila DNK test svet joj se srušio
Više od pola veka Sofija Nordgren živela je sa podatkom koji nije ostavljao mnogo prostora za pitanja – njena biološka majka je mrtva. Tako je pisalo u dokumentima koji su je pratili iz Bangladeša u Švedsku, gde je kao mala devojčica data na usvajanje. Međutim, kada je kao odrasla žena počela da traži odgovore o sopstvenom poreklu, jedna po jedna činjenica iz tih papira počela je da se ruši.
Danas Sofija zna ono što joj je decenijama bilo uskraćeno: žena za koju je verovala da je umrla zapravo je živa. DNK analiza potvrdila je da je pronašla svoju biološku majku, ali je istovremeno otvorila mnogo teže pitanje – koliko čoveku može da bude oduzeto kada mu je uskraćena istina o sopstvenom poreklu?
Prema dokumentima o usvajanju, Sofija je rođena u Bangladešu 1973. godine, mada ni njen tačan datum rođenja nikada nije pouzdano potvrđen. U Švedsku je stigla 1976. i odrasla u malom mestu u oblasti Dalarna, u porodici koja je već imala biološku ćerku.
Detinjstvo u kojem je stalno osećala da je drugačija
Na prvi pogled, njeno odrastanje moglo je da liči na mirno detinjstvo u švedskoj provinciji. Sofija ga danas pamti drugačije.
Bila je jedno od retke tamnopute dece u svom okruženju i kaže da je još od vrtića trpela rasističke uvrede, zadirkivanje i ponižavanje.
– Ljudi su me vređali na rasnoj osnovi, čupali me za kosu ili postavljali lična pitanja. Ponekad se to dešavalo pred mojom usvojiteljkom, a ona nije reagovala. Nisam mogla da objasnim šta je ta tišina značila; znala sam samo koliko sam se osećala usamljeno zbog toga – ispričala je Sofija.
Ni u porodici se, kako navodi, nije uvek osećala jednako prihvaćeno kao biološka ćerka svojih usvojitelja. Nakon njihovog razvoda selila se između dva doma, a nesigurnost koja je pratila rano odvajanje od biološke porodice samo se produbila.
Kako je odrastala, pitanja koja dete možda još ne ume da izgovori postajala su sve glasnija: Ko sam? Odakle dolazim? Zašto sam odvojena od prve porodice?
Jedino što joj je izgledalo izvesno bilo je da odgovor neće dobiti od majke. U njenoj dokumentaciji stajalo je da je ona preminula.
Otišla u Bangladeš i pred njom se pojavila žena
Sofija je završila školovanje za medicinsku sestru, preselila se u Stokholm i napravila život daleko od zemlje u kojoj je rođena. Više od 30 godina radila je u zdravstvu, a kasnije je postala autorka i međunarodna govornica. Ali ono što nije uspela da ostavi iza sebe bila je potreba da sazna sopstvenu priču.
Prvi put se u Bangladeš vratila 1999. godine. Imala je malo podataka, nije govorila jezik i oslanjala se na dokumente o usvajanju i pomoć prevodioca.
A onda se dogodilo nešto što nije mogla da uklopi ni u jednu verziju svog života.
Pred nju je dovedena žena.
– Ovo je tvoja majka – rečeno joj je.
Sofija nije znala kome da veruje. U dokumentima je jasno stajalo da joj je majka mrtva. Nije imala DNK dokaz, a komunikacija je zavisila od drugih ljudi. U Švedsku se zato vratila ne sa odgovorom, već sa još većom sumnjom.
DNK test konačno je presekao dilemu
Godinama kasnije ponovo je otišla u Bangladeš, ovoga puta mnogo bolje pripremljena da dođe do dokumenata i odgovora.
U originalnom dosijeu pronašla je niz nedoslednosti. Pojedini dokumenti nisu imali potpise, u jednom je njena majka bila navedena kao preminula, u drugom se pojavljivalo ime žene, dok na nekim papirima imena uopšte nije bilo. Čak se ispostavilo da ime majke navedeno u dokumentaciji nije tačno. Sofija ni danas nema pouzdano potvrđen izvod iz matične knjige rođenih, tačan datum rođenja niti je sigurna koje je bilo njeno prvobitno ime.
Ono što papiri nisu uspeli da razjasne, razjasnila je genetika.
DNK analiza potvrdila je da je žena koju je upoznala zaista njena biološka majka.
– Moja majka nije bila mrtva. Bila je živa – opisala je Sofija trenutak kada je dobila odgovor za kojim je tragala decenijama.
Pronašla je majku, ali ne i izgubljenih 50 godina
Njihov ponovni susret, međutim, nije ličio na jednostavan srećan kraj.
Majka i ćerka provele su više od pola veka na različitim krajevima sveta. Ne govore isti jezik, odrastale su u potpuno različitim kulturama i nemaju zajednička sećanja koja se mogu nadoknaditi jednim zagrljajem.
– Propustila je više od 50 godina mog života. Zbog svojih godina, zdravlja i naše jezičke barijere, možda nikada neće u potpunosti razumeti moj život kao usvojenog deteta u Švedskoj – priznala je Sofija.
U tome se krije možda i najteži deo njene priče. U Švedskoj je imala porodicu u kojoj se, prema sopstvenim rečima, nije uvek osećala potpuno sigurno i prihvaćeno. U Bangladešu je konačno pronašla ženu sa kojom deli krv, ali ne i život koji je trebalo da provedu zajedno.
Za Sofiju je jedna porodična fotografija postala simbol tog osećaja.
– Nemam tu jednu porodičnu fotografiju, ni u jednoj zemlji, koja jednostavno kaže: „Ovo je moja porodica i ovo je moje nesumnjivo mesto u njoj“. Gde sam ja na porodičnoj slici? – zapitala se.
DNK joj je dao činjenicu koju je tražila gotovo čitavog života, ali nije mogao da vrati izgubljene godine niti automatski stvori osećaj pripadnosti.
Zato Sofijina priča nije samo priča o ženi koja je pronašla majku. Ona je i priča o tome šta se događa kada čovek otkrije da dokumenti na kojima je počivao njegov identitet ne govore istinu – i koliko potraga za poreklom može da traje čak i onda kada DNK konačno pruži odgovor.
– Pronalaženje moje biološke majke dalo mi je važan deo istine o mom životu. Ali biološka istina ne stvara automatski pripadnost ili zatvaranje – poručila je Sofija.
Video: DNK trag male Danke nije dovoljan