Ostao živ zatrpan ispod snega 5 sati: "Rekli su svima da sam moždano mrtav, hteli su da me isključe sa aparata"
Met Potrac je imao 27 godina kada se njegova porodica okupila pored njegovog bolničkog kreveta i dobila savet da razmisli o isključivanju aparata. Već je preminuo na putu do bolnice i bio reanimiran, ali testovi su pokazali da nema moždane aktivnosti.
„Rekli su da sam moždano mrtav. Moj tata je tražio drugo mišljenje. Rekao je: "Da je Met na mom mestu, ne bi tako brzo odustao od mene", kaže Met (44) koji je bio je zatrpan pod lavinom u Ajdahou, koja ga je bacila niz planinu i zdrobila udarom o drvo. Snaga udara otkinula je njegovu kacigu i napunila mu disajne puteve snegom.
Dok su se lekari pripremali da potvrde njegovu smrt, Metova porodica i prijatelji okupili su se oko njegovog kreveta.
"Stavili su ruke na mene, vapili Bogu i molili za milost", kaže on.
Neočekivani znak života
"Bili su tamo oko sat i po i već počeli da prihvataju stvarnost kada je jedan moj dobar prijatelj rekao: "Ne znam zašto, ali osećam da Met zna da smo ovde. Hajde da vidimo šta će biti ako pokušamo da ga nateramo da reaguje?"
Njegov prijatelj je povikao: "Met, ako me čuješ, otvori oči." Matt nije otvorio oči, ali su mu se očni kapci jasno pomerili.
"Doveli su doktora, a on je rekao: "Mislite da je reagovao?" I onda su me naterali da lagano stisnem ruku. Verujem da sam tada dobio čudo", seća se.
Život pre nesreće
Bio je mart 2009. godine, a Met, tada 27, živeo je ono što su mnogi zvali "san". Kao profesionalni snoubord i snomobil sportista iz Ajdaha, putovao je širom zapada SAD i Kanade, snimajući ekstremne filmove.
"Vozio sam na profesionalnom nivou za filmske kompanije koje snimaju ekstremne filmove iz divljine – skokovi sa litica, penjanje uz strme žlebove, sve te lude stvari. Vozio sam sa pet najboljih momaka na svetu. Bio sam u sedam filmova i prikazivao svoj talenat širom sveta," kaže on.
Lavine se ne seća, ali su mu prijatelji kasnije ispričali šta se dogodilo.
"Videli su moju svetlonarandžastu kacigu kako viri iz snega. Potrčali su, iskopali sneg oko nje i mislili da su me pronašli. Podigli su praznu kacigu, sa potpuno netaknutom trakom, ali bez mene unutra," priča Met i dodaje da su korišćenjem lavinskih lokatora uspeli su da ga pronađu.
"Našli su moje prste kako vire iz snega. Uši, nos i usta bili su mi potpuno puni snega. Disajni put je bio zatvoren. Jedan prijatelj je uzeo prstom sneg iz mojih usta da otvori disanje."
Borba za spasavanje i teške povrede
Spasavanje je trajalo pet sati. Loše vreme sprečilo je sletanje helikoptera, pa su ga morali prevesti sankama. Povrede su bile katastrofalne: slomljen vrat, zdrobljena butna kost, tri polomljena rebra, kolabirano plućno krilo, polomljene kosti lica i teško oštećenje mozga sa hematomima sa obe strane. Met je proveo 88 dana u bolnici, od čega je polovinu bio u komi.
"Kada sam izašao iz kome, dali su mi olovku i tražili da napišem svoje ime. Nisam mogao. Tražili su da napišem alfabet. Nisam mogao. Moj rečnik je bio veoma plitak, kao kod deteta", seća se.
Ponovo je učio da čita i govori uz pomoć kartica za decu i brojeva, i morao je ponovo da nauči da hoda. Fizički oporavak bio je spor, ali emocionalni još teži.
Borba sa bolom i mračnim mislima
"Znao sam da sam ranije bio snažan i atletski tip, ali sada to više nisam bio. To je bilo frustrirajuće. A fizički bol je bio ogroman."
Patio je od fantomskog bola u paralizovanoj levoj ruci.
"Kao kada vam se ruka smrzne, pa se prebrzo zagreje – taj osećaj gorućeg bola, puta 15 ili 20", kaže.
Bol ga je jednom doveo na ivicu samoubistva.
"Probudio sam se jedne noći i povikao: gotovo je, ne mogu više. Izvadio sam opremu za snomobil. Plan je bio da se potpuno opremim, odem do obližnjeg mosta, stavim kacigu iz lavine i skočim."
Ali misao na njegovog srednjeg sina, Itana, zaustavila ga je, a nedavno je dečak izgubio voljenog porodičnog psa Sejdi.
"Rekao mi je: "Tata, ne želim da ona bude na nebu. Hoću da bude ovde sa mnom." Ta misao me pogodila jače nego lavina. Pas je otišao i on je bio slomljen. Šta bi bilo ako njegov tata ode?"
Prekretnica i revolucionarna operacija
Godinu dana kasnije, hirurzi u Čikagu izveli su pionirsku operaciju da smanje nervni bol.
"Otvorili su mi kičmeni stub i vrelim električnim iglama pravili lezije preko nerava da bi presekle signal. To mi je radikalno promenilo život. I dalje uzimam blagi, nenarkotički lek, ali ništa drugo," kaže on.
Novi život – uprkos paralizi
Šesnaest godina kasnije, Met i dalje živi sa potpuno paralizovanom levom rukom, ali je potpuno izgradio novi život. Danas je 44-godišnjak, motivacioni govornik, autor i kreator podkasta, a vodi i biznis u oblasti životnog osiguranja i penzionih rešenja.
"Rekli su da neću hodati. A hodam. Rekli su da neću normalno govoriti. Danas živim od govora. Rekli su da ću teško obrađivati misli, a napisao sam knjigu bez ičije pomoći," kaže.
Snaga porodice i vere
Vera i porodica bili su u centru njegovog oporavka. Njegova majka, Kerol, bila je uz njega 65 dana u bolnici, napustivši posao da bi ga negovala. Njegov otac borio se za njega kroz brojne teške noći.
Tokom oporavka Me – koji je napisao knjigu Two Hands: A Life Radically Changed – kaže da mu je fokus uvek bio na tome da bude najbolji mogući otac svojoj sedmoro dece.
"Dvanaest sekundi je promenilo sve. Ali ja sam danas jači nego ikad," kaže on.
Bez kajanja
Gledajući unazad, nema žaljenja.
"Ljudi me pitaju da li bih išta promenio. Moj odgovor je ne – čak ni da vratim levu ruku. Ništa drugo me ne bi učinilo čovekom kakav sam danas. Mnogo više volim ovog novog čoveka. Moj karakter, empatija, ljubav prema ljudima – ništa od toga nije postojalo ranije. Bio sam pristojan momak, ali ne ovaj čovek."
(Kurir.rs/Mirror)
Pogledajte video: Zanimljiva životna priča bake Milene