Zašto su stari govorili da se dedovina nikada ne prodaje: Ako je zamenite za novac, veruje se da to donosi poseban teret
Nekada se u srpskom društvu verovalo da se očevina i dedovina ne prodaju. Ne zato što to "ne sme", već zato što se ne priliči. Zemlja i kuća nisu posmatrane kao roba, već kao živa veza između prošlih, sadašnjih i budućih naraštaja. U tom pogledu, porodično imanje bilo je gotovo svetinja. To je za porodicu posebno mesto gde su preci živeli, radili i ostavljali trag, ali i zalog opstanka za potomke.
U tradicionalnoj kulturi, koju je detaljno beležio Vuk Stefanović Karadžić, očevina je nosila i moralnu obavezu. Prodati dedovinu značilo je, u očima zajednice, prekinuti lanac koji te povezuje sa precima i odreći se dela sopstvenog identiteta. Nije slučajno što su postojale izreke poput: "Ko proda dedovinu, prodao je obraz."
Veliki uticaj imalo je i pravoslavno shvatanje doma kao "male crkve". Dom i zemlja nisu bili samo imovina, već prostor blagoslova, slave, molitve i porodičnog pamćenja. Tu se krštavalo, venčavalo, ispraćalo, i zato se smatralo da se takvo mesto koje je od emotivne važnosti za porodicu ne napušta lako i da nema cenu.
Naravno, život je često bio jači od običaja. Ratovi, siromaštvo i selidbe naterali su mnoge da prodaju ono što su nasledili. Ipak, trag tog starog verovanja ostao je i danas: kada neko kaže da "ne bi prodao dedovinu ni za šta", iza toga ne stoji samo emocija, već vekovima građena predstava o tome šta znači pripadati nečemu što je starije od nas samih.
(Kurir.rs/Lepa&Srećna)
VIDEO: Dedovina