26 GODINA OD PREGOVORA U RAMBUJEU: Učesnici se pukom slučajnošću sretali na hodniku, TEKST SPORAZUMA DOBILI ČETIRI SATA PRED KRAJ
Na današnji dan pre 25 godina, 6. februara počela je Konferencija o Kosovu i Metohiji u francuskom Rambujeu između delegacija Beograda i Prištine koji su, posle 17 dana, bezuspešno završeni, a posle kojih je usledilo i bombarovanje SR Jugoslavije u martu 1999. godine.
Sa jedne strane stola bili su Srbi, sa druge Albanci, a kao posrednici nastupili SAD, Rusija i EU - Kristofer Hil, Boris Majorski i Volfgang Petrič. Krah konferencije, nakon bezuspešnih 17 dana pregovora, označio je kraj nastojanja da se kosovska kriza reši mirnim putem.
Bila je to kulminacija obmane navodnih pregovora u Rambujeu i Kleberu, da bi 24. marta 1999. usledila agresija NATO na Srbiju, odnosno SRJ. Tako je, kako se videlo, NATO postao vazdušna podrška terorističke OVK.
Nikola Šainović, član srpske delagacije je ranije za Kosovo onlajn kazao da pregovori u Rambujeu nisu jedan poseban događaj i da su stvari počele da se dešavaju pre toga. U tom smislu navodi da se pregovori u Rambujeu nadovezuju na pregovore sa Ibrahimom Rugovom oko obrazovanja 1998. godine, kao i na pregovore sa Rugovom uz posredovanje Kristofera Hila o izradi dokumenta o samoupravi na Kosovu.
To sve, kako kaže, trajalo je do jeseni 1998. godine, a onda odjednom "Amerika menja stranu".
Vlada Srbije odluku o upućivanu delegacije u Rambuje donela je 4. februara. Delegaciju Srbije u Rambujeu predvodio je tadašnji potpredsednik Vlade Ratko Marković, pri čemu su 3/4 od 13 članova delegacije bili predstavnici etničkih zajednica sa Kosova i Metohije.
Sa druge strane, delegaciju kosmetskih Albanaca vodio je jedan od komandanata tzv. OVK Hašim Tači, koji se tada prvi put pojavio kao lider tamošnjih Albanaca. Prethodno, za prvog među njima smatran je Ibrahim Rugova.
Pozdravnim govorom predsednika Francuske Žaka Širaka i uvodnim izlaganjem kopredsedavajućih, ministra inostranih poslova Britanije, Robina Kuka i Francuske, Ibera Vedrina, otvoren je 6. februara skup u Rambujeu.
Odmah sutradan, 7. februara delegaciji Srbije uručen je tekst nazvan Privremeni sporazum za mir i samoupravu na Kosmetu. Sastavni deo bio je i okvirni sporazum i Aneksi na temu predloženog Ustava Kosova, kao i izborni uslovi.
Prema planu Kontakt grupe trebalo je da pregovori traju sedam dana, uz eventulano produženja ne duže od još jedne sedmice.
Stvar je zaoštrena pošto je u Rambuje stigla Medlin Olbrajt. Iz Srbije je, zbog nezadovoljstva neformalnim razgovorima Markovića i Kutlešića, naknadno upućen Milan Milutinović, kako bi dalje predvodio delegaciju namesto Markovića.
Prema rečimaučesnika pregovori u Rambujeu su pre bili pokušaj buldožer diplomatije i državnog sekretara SAD Madlen Olbrajt da se veštom manipulacijom Srbiji otme KiM, a d a da se, ako to ne uspe, nađe formalni povod za rat protiv Srbije.
Delegacija Srbije potpisala je 9. februara 1999. godine 10 polaznih principa Kontakt grupe, dok je delegacija kosmetskih Albanaca odbila da ih potpiše. Na ministarskom sastanku Kontakt grupe u Rambujeu 20. februara 1999. godine, odlučeno je da se pregovori produže do 23. februara, najkasnije do 15.00 sati tog dana. Kristofer Hil je inače 22. februara doputovao u Beograd, ali je Slobodan Milošević odbio da ga primi.
Kontakt grupa zvanično zaključila da dalji pregovori nemaju smisla "osim ako se Srbi ne izjasne da prihvataju Sporazum". Prema tumačenjima srpskih predstavnika razlog za neprihvatanje je bio navod o referendumu nakon tri godine, kao i prisustvo NATO trupa. Što se vojnih aneksa tiče, reč je bila o manje više standardnim SOFA sporazumima, kakav imaju sve zemlje o saradnji sa NATO, što je Srbija prihvatila nekoliko godina kasnije.
U knjizi „Put u Rambuje" dr Predrag Simić naveo je da su sporne odredbe pregovora bile vojno prisustvo NATO u SR Jugoslaviji i održavanje referenduma na Kosovu i Metohiji, posle tri godine. Prema tom dokumentu, NATO je trebalo da na raspolaganje dobije čitavu teritoriju SRJ, vazdušni prostor, teritorijalne vode, luke, aerodrome, elektronski spektar javnih komunikacija. NATO trupe mogle su da nose oružje po sopstvenom naređenju i mogle da liše slobode koje hoće lice i da ga izvedu pred „odgovarajućeg zvaničnika. Na referendumu posle tri godine, odlučivalo bi se o nezavisnosti južne srpske pokrajine.
Član srpske delegacije Ratko Marković ispričao je 20 godina kasnije da su pregovori u Rambujeu bili najobičnija podvala, laž i predstava za spoljni svet izvedena sa trećerazrednim glumcima. On je precizira da se prva krupna laž odnosi na to da je odluka o bombardovanju usledila kao posledica nepotpisivanja sporazuma, druga da su to bili pregovori, a treća da je to bila „diplomatska konferencija“.
Profesor Marković kaže da je jedina prava istina o Rambujeu - samo geografska činjenica.
"Predstava je zaista održana u gradiću Rambujeu, kraj Pariza, u Francuskoj. Pregovori postoje kada su njihovi učesnici u istoj prostoriji, sede za jednim stolom i gledaju se licem u lice i kad pred sobom imaju beo list koji će ispuniti tekstom usaglašene sadržine. U Rambujeu ničeg od ovog nije bilo“, navodi Marković.
Učesnici su se, navodi Marković, sretali samo po hodnicima: pukom slučajnošću, a tekst „sporazuma“ dobijali su u komadima, da bi četiri sata pre okončanja konferencije u Rambujeu bila dostavljena dva ključna, koja su činila njegovo sadržinsko jezgro.
Bila je to kulminacija obmane navodnih pregovora u Rambujeu i Kleberu, da bi 24. marta 1999. usledila agresija NATO na Srbiju, odnosno SRJ. Tako je, kako se videlo, NATO postao vazdušna podrška terorističke OVK. Tačno mesec dana kasnije započelo je u istoriji nezapamćeno bombardovanje jedne suverene države bez prethodne saglasnosti Saveta bezbednosti UN i protivno svim međunarodnim zakonima i pravu.
Kurir politika