FOTOREPORTERKA IZ GAZE O UŽASIMA RATA! Podelila svoju i tragičnu priču stradalnog naroda Palestine i fotografije koje teraju SUZE na oči! (FOTO GALERIJA)
Posle dve godine rata u Gazi, dok primirje uliva nadu da će se krvavi sukob konačno okončati, fotoreporterka AP-a, Fatima Shbair, osvrnula se na neke od svojih najpotresnijih fotografija iz Gaze, piše AP.
Ona je svedočila sukobima i nasilju još od detinjstva, a kada je napad Hamasa 7. oktobra 2023. godine izazvao veliku izraelsku ofanzivu, nekoliko dana je izveštavala iz svog rodnog grada Gaze.
Kako su izraelske snage napredovale, sa porodicom se preselila u Rafu, na jugu pojasa Gaze. Mesecima je izveštavala iz Rafe i Kan Junisa, često boraveći u bolnicama.
U aprilu 2024. godine Fatima je zajedno s porodicom uspela da napusti Gazu, gde je u izraelskoj ofanzivi, usmerenoj na uništenje Hamasa, ubijeno na desetine hiljada Palestinaca i proteran veliki deo stanovništva iz svojih domova.
Od tada, Shbair radi za AP iz Dubaija, a u nastavku teksta možete videti njene potresne fotografije iz rata i priče koje stoje iza njih.
8. oktobar: Prvi udari Izraela
- Osmog oktobra trebalo je da dobijem ključeve svog novog stana, koji sam gradila na spratu porodične kuće. Te noći, dok sam spavala, čula sam zvuke koji su podsećali na kišu. To su bili raketni napadi, Hamas je pokrenuo ofanzivu na Izrael, tokom koje je ubijeno oko 1.200 ljudi, a 251 osoba uzeta je za taoce. Te noći smo čekali izraelski odgovor na krovu zgrade u kojoj je bio AP. Oko 3 ili 4 sati ujutru, počeli su neprekidni vazdušni udari, eksplozije širom grada. Na tom krovu bilo je mnogo kolega novinara. Većina njih je kasnije poginula - kaže Fatima.
19. oktobar: Zarobljeni ispod ruševina
- Napad se dogodio tokom noći, a spasioci nisu mogli da izađu do jutra. Ljudi su satima bili zarobljeni pod ruševinama. Puzala sam preko krhotina da napravim fotografiju. Radila sam iz bolnice u Kan Junisu, odakle smo pratili spasioce koji su žurili na mesta napada. Svaki dan bio je isti - krv, tela, dim, krhotine. Doručkovala sam pored tela u mrtvačnici. Kasnije sam prešla u bolnicu u Rafi, bliže porodici. Nikada nisam zvala kod kuće posle udara. Ako pozoveš, možda ćeš čuti vriske ili saznati da su povređeni. Bolje je bilo čekati u bolnici i videti da li će ih dovesti - žive ili mrtve. Mrzim telefonske pozive od početka rata - kaže Fatima.
21. oktobar: Cenu rata platila su deca
- U vazdušnom udaru pogođena je kuća u Kan Junisu, blizu škole Ujedinjenih nacija. Tek kada sam pogledala snimke, videla sam devojčicu i njen izraz lica dok spasioci iznose telo drugog deteta iz ruševina. U ratu sam često viđala decu na mestima napada. Ona su dolazila pre nas i govorila nam: "Neko je još unutra zarobljen između spratova." Deca su opisivala prizore nezamislivog užasa. Jednom sam videla dete od pet godina kako skuplja delove tela svog bližnjeg u kesu da bi porodica mogla da ga sahrani. Šta će pamtiti to dete? - pita se fotoreporterka AP-a.
21. oktobar: Povezivanje porodice
-Posle tog napada, popela sam se na uništeni automobil i napravila fotografiju. Nedelju dana kasnije, stigla mi je poruka: "Molim te, odgovori, hitno je." Pisala mi je Dina Ali al-Nazal iz Danske - majka dečaka na nosilima. Pre više od decenije, njen muž ju je napustio i odveo decu u Gazu. Sada je Dina, zahvaljujući mojoj fotografiji, saznala da su joj sin Mohamed i ćerka Lajal živi. Tada sam shvatila da fotografija može spasiti život ili barem nečije srce - ističe Fatima Shbair.
14. decembar 2023: Drugačija smrt
- Svaki dan sam viđala tela u mrtvačnici, ali ovaj prizor je bio drugačiji. U vazdušnom udaru pogođena je pijaca. Devojčica Maja je još disala, ali u njenim očima više nije bilo ničega. Lekari su pisali njeno ime markerom po telu. "Zašto joj ne pomažete?" pitala sam. Doktor je samo odmahnuo glavom. Nedugo zatim, Maja je prestala da diše. Otrčala sam u naš šator i povratila. Gledala sam njene fotografije na mrežama - nasmejana, srećna, a znala sam da više nije živa. Od tada, ne mogu da plačem. Kao da su mi suze zamrznute u očima - kaže Fatima.
30. januar 2024: Masovna grobnica
- Nikada ranije Gaza nije imala masovne grobnice. Izrael je vraćao kamione pune tela, bez dokumenata. Porodice su stajale pored i pokušavale da prepoznaju svoje bližnje po odeći. Svako telo je bilo anonimno, ali svako je imalo život. Niko od njih nije mogao ni da zamisli da će završiti bez imena, daleko od doma - kaže Shbair.
24. februar 2024: Haos u bolnici
- Moj otac je umirao u bolnici Al-Nadžar u Rafi. Bio je u nesvesnom stanju, a ja sam želela da budem uz njega do kraja. Odjednom, tišina je prerasla u potpuni haos - dovoze ranjenike, doktori viču, ljudi leže po podu. Fotografišem, a pogled mi stalno beži ka ocu. On je bio moj heroj, uvek me podržavao u poslu. U hodniku pored njegovog kreveta dete je vrištalo od bola. Znala sam da moram da snimim - ako ja to ne učinim, taj trenutak će nestati. Sledećeg jutra, brat me je pozvao: "Otac je preminuo."
4. mart 2024: Oplakivanje
- Nisam plakala tog dana. Morala sam da budem jaka zbog majke. Prvi dan kada sam se vratila na posao, otišla sam u mrtvačnicu. Mesto gde je sada ležao drugi čovek, bilo je isto ono gde je ležao moj otac. Sve mi se vrtelo, htela sam da se srušim. Tada me je koleginica Marijam Daga uhvatila za ruku: "Ne brini, saosećam sa tobom. I ja sam kroz to prošla." Njen brat je ubijen 2018. godine. Tada sam, zahvaljujući njoj, ponovo naučila da plačem. Sedamnaest meseci kasnije, Marijam je poginula u izraelskom napadu. Sve što danas radim, radim zahvaljujući njoj.
18. mart 2024: Ramazan
- Dom znači sve tokom Ramazana, svetog meseca posta, ali u ovoj fotografiji nema ničega što podseća na dom. Cela četvrt u Rafi sravnjena je sa zemljom. Jedna porodica je ipak došla da obavi post na mestu gde je nekada bila njihova kuća. Skuvali su supu, napravili salatu od paradajza i krastavaca. Svi su ćutali. I ja sam mislila na svoju kuću u Gazi, koje sada više nema. Sada sam van Gaze. Želim da sam tamo. Možda će rat stati, ali lica, glasovi i dani koje smo voleli - nestali su. Borba sa sećanjima tek počinje - zaključila je Fatima Shbair.