"Od nas sedmoro samo se troje vratilo! Jedan doživeo infarkt, drugi belu smrt": Srbin prošao Zonu smrti gde telo jede samo sebe, drugovi ostali u večnom ledu!
Na 8.000 metara visinesvaki korak traje kao večnost, vazduh reže pluća, a svaki udah je mala pobeda.
Oko tebe su samo sneg i led, vetar koji ne prestaje i tišina toliko duboka da čuješ sopstveni napor. Nas sedmoro je bilo u timu, a samo se nas troje vratilo sa vrha. Dvoje je odustalo zbog zdravstvenih razloga, dvoje je izgubilo život - telo jednog je spušteno da bi porodica mogla da ga isprati, dok je drugi zauvek ostao u večnom ledu. Planina daje, ali ne oprašta.
Ovako za Kurir započinje svoju priču alpinista Aleksandar Milosavljević, koji se 15. maja 2025. popeo na Mont Everest (8.848 m), najviši vrh sveta, smešten u planinskom lancu Himalaja.
On je 11. Srbin koji je razvio našu zastavu na krovu sveta, ali iza tog trenutka ponosa stoje dani iscrpljujuće borbe sa ledom, vetrom, visinom - i samim sobom.
- Ne volim reč "osvajanje". Planina se ne osvaja. Ona vas, ako imate dovoljno poniznosti, pusti da nakratko stanete na njen vrh. A ako imate sreće - pusti vas i da se vratite - kaže Aleksandar.
Po profesiji ekonomista, rođen u Požarevcu, Aleksandar je kao dete često sa ocem, koji je bio alas, provodio vreme u Đerdapskoj klisuri. Tu su se i rodile njegova ljubav prema avanturi i strast za penjanjem.
Iza svakog vrha čeka novi
- Kao dečak sam sa ocem provodio leta na reci. Onda je prvi put dopustio da brat i ja sami lutamo šumom. Shvatiš da priroda nije neprijatelj, već prostor slobode. Popneš se na jedno brdo i vidiš da iza njega stoji drugo, veće. Tada sam razumeo - iza svakog vrha čeka novi. I tako je počelo.
Godine uspona po Srbiji, regionu, Alpima, Africi i Južnoj Americi vodile su ga ka najvećem izazovu - Everestu. Za taj poduhvat pripremao se gotovo tri godine. Drugog aprila 2025. stigao je u Katmandu, u srcu Nepala.
Posle aklimatizacija i čekanja povoljnog vremenskog prozora, 12. maja krenuo je iz baznog kampa ka višim logorima.
Već na C3 vazduh postaje suviše redak da bi disanje bilo prirodno. Svaki pokret zahteva svestan napor. Greške se ne praštaju.
A onda "zona smrti" - područje iznad 8.000 metara. Temperature padaju i do minus 40 stepeni, a vetrovi dodatno pojačavaju osećaj hladnoće. Na toj visini ljudsko telo više ne može normalno da funkcioniše, niti da se oporavlja - ono se polako gasi. Organizam troši poslednje rezerve, srce radi pod ogromnim opterećenjem, mozak trpi.
Trijumf i tragedija
Uspon prema vrhu bio je i trijumf i tragedija. Mladi penjač sa Filipina doživeo je srčani udar:
- Njegov Šerpas pokušavao je da ga reanimira. Uspeli su da ga podignu. Napravio je još nekoliko koraka. A onda je, nedaleko od kampa C4, ponovo pao. Ovog puta zauvek. Danima su penjači prolazili pored njegovog tela, dok nije spušteno kako bi porodica mogla da ga isprati - priseća se on.
Poslednjih nekoliko sati uspona ka vrhu bili su kao hod kroz san. Beskrajno belilo, telo koje radi na ivici izdržljivosti, a misli - neverovatno jasne.
- Tog 15. maja, u 8.32 sati po lokalnom vremenu, dotakao sam vrh sveta. Nebo je bilo blizu. Svet se protezao ispod mene. Nepregledne planine, doline i oblaci. Sreća, ponos, zahvalnost - osećanja koja se ne mogu opisati rečima - priča Aleksandar.
Ali radost osvajanja vrha nije bila potpuna. Planina nije završila sa njima.
Na povratku, svega 100 metara ispod vrha, posustao je i Subrata Goš iz Indije, Aleksandrov cimer iz šatora.
Bela smrt i buđenje iz sna
- Doživeo je ono što penjači zovu bela smrt, kada telo počinje da kanibalizuje samo sebe. Potrošilo je sve - svaku kaloriju, svaku rezervu snage, pa počinje da gasi ekstremitete da bi sačuvalo vitalne organe. Zbog nedostatka kiseonika javlja se čudan osećaj topline i mira. Ljudi pomisle da im je lepo. Da su na sigurnom, kod kuće ili na plaži. Nekad ne shvataju da je -40 i skidaju stvari sa sebe. Legnu da se odmore. I zaspe - objašnjava Aleksandar.
Šerpas koji je bio sa njim satima je bezuspešno pokušavao da ga pokrene, ostajući i sam bez kiseonika. Zadobio je teške promrzline, a Subrata je ostao na planini.
Šta je "bela smrt"
- Telesna temperatura pada ispod 30 stepeni i nastupa tiho gašenje organizma.
- Telo povlači svu krv iz ruku i nogu ka srcu i mozgu.
- Kada se potroše sve energetske zalihe, dolazi do kanibalizacije tela - organizam počinje da "jede" sopstveno tkivo kako bi proizveo poslednje mrvice toplote.
- Iako je temperatura daleko ispod nule, žrtvama se može učiniti da je nepodnošljivo vruće, pa u bunilu često skidaju odeću sa sebe.
- Može se javiti i životinjski nagon da se sakriju, pa se dešavalo da se ljudi uvlače u male procepe, rupe u snegu ili se postavljaju u fetusni položaj.
- Mozak prestaje da registruje bol i nastupaju halucinacije. Umesto straha, javlja se osećaj blaženstva, težine u udovima i neodoljiva želja za snom.
- Kada žrtva jednom zatvori oči u ovom stanju, šanse za buđenje gotovo ne postoje.
- Srce usporava dok se potpuno ne zaustavi, a proces prelaska iz sna u smrt je potpuno bezbolan za samu žrtvu.
Everest, od prvog uspona 1953. godine, beleži više od 330 poginulih. Mnogi su ostali zauvek tamo. Penjači svakodnevno prolaze pored njihovih tela, koja su danas postala svojevrsni orijentiri u beskrajnom belilu planine.
- Gubitak ljudi tamo gore nije samo tragedija. To je surovi podsetnik da pravila igre diktira priroda. Ne mi. Kako se nastavlja dalje? Nastavlja se sa dubokim poštovanjem prema svakom novom udahu - kaže Aleksandar.
Povratak niz planinu bio je kao buđenje iz sna.
- Promrzline zarastu. Mišići se oporave. Ali komad duše ostane gore - kaže Aleksandar.