FAMOZNO SVETISLAV BASARA: LOŠI ĐACI KARLA ŠMITA
Foto: Marina Lopičić

KOLUMNA

FAMOZNO SVETISLAV BASARA: LOŠI ĐACI KARLA ŠMITA

Lični stav -

Poslednjeg dana prošle godine spoljni popečitelj Dačić je negde blagoizjavio da je sa Najvišeg Mesta dobio befel da „odledi“ odnose s Hrvatskom i da će u tom smislu preduzeti određene „radnje“.

Da su te „radnje“ preduzete ranije, možebiti da općinske vlasti Vukovara ne bi donele uredbu o ukidanju zvanične upotrebe ćirilice. Papirološki sve pokriveno, popis pokazao da je brojnost srpskog življa u Vukovaru spala ispod 33%, pravo na upotrebu ćirilice izgubljeno. Sad će Informer i slične odštampotine bezbeli zahtevati reciprocitet - zabranu upotrebe latinice u Subotici - pet sitnih neće davati na to što su štampane - latinicom.

S druge strane, neki cinični šaljivdžija bi - pozivajući se na isti princip, poražavajuće rezultate popisa u Srbiji - mogao zahtevati da se zvanična upotreba ćirilice ukine u svim opštinama sa takozvanim negativnim prirodnim priraštajem.

Ovde je kraj ćeranju komendije. Prelazimo na stvar. Kad su ode Karlu Marksu postale neisplative, Slobodan „Jesenjin“ Samardžić je stao pisati ode Karlu Šmitu, nemačkom pravniku, saglasno kome politike nema bez neprijateljstva i ratovanja. Šmit je u konačnici završio pred sudom u Nirnbergu, ali je platio samo mandatnu kaznu za prekršaje jer nije bio umešan ni u kakve konkretne zločine.

Samo je srao. Doduše, srao je učeno i visokim stilom, ali njegova teorija u suštini nije bila ništa novo, bila je to samo vulgarno darvinistička racionalizacija pretpolitičkog, da ne kažem baš divljačkog, stanja „rata svih protiv svih“.

Ono, fakat, nema efikasnijeg faktora nacionalnog okupljanja i homogenizacije od neprijateljstva. Tim pre što svako ima neprijatelje. Šmit je, uostalom, u mnogo čemu u pravu. U pravu je, recimo, kad kaže da bez neprijateljstava i ratova nema politike, ali ne sećam se da je rekao da neprijatelje, ako ih trenutno nema na lageru, treba veštački stvarati.

A upravo je to što srpski loši đaci Karla Šmita (svih boja) udarnički rade. Kad je pisao „neprijatelj“, Šmit je mislio „Francuska“, a isto to su pisali i mislili i Francuzi jer se nemačko-francusko neprijateljstvo protezalo vekovima sve do u istorijskim razmerama nedavno.

Ako izuzmemo kafanske tuče i sporove oko međa, tokom svih tih vekova Srbi i Hrvati nisu bili ni u kakvom neprijateljstvu sve do stvaranja NDH i jasenovačkog pokolja. Pokušaj da se zločini NDH „osvete“ - i da se pritom nešto ućari - završili su tako što je srpski živalj u Hrvatskog sa konstitutivnih 10% spao na manjinske 123.892 duše, tj, 3,20% ukupnog stanovništva.

U međuvremenu je RH postala članica NATO i time osujetila eventualni revanšizam - koji bi verovatno broj Srba smanjio na 0,5% - ali je neprijateljstvo prema Hrvatskoj i Hrvatima ostalo kao faktor okupljanja i homogenizacije, koji se po pravilu obija o glavu Srbima u Hrvatskoj.

Ne kažem da bi zvanični Beogradi trebalo da odu u drugu krajnost - kojoj su skloni - da Hrvate dočekuju hlebom i solju, da se vataju u kozaračko kolo i uturaju prste u dupeta, ali ne bi bilo zgoreg da prestanu sa (jalovim) prepičkavanjima i podjebavanjima i da prepuste vremenu da zaleči obostrane rane.

Prijavite se za kurir 5 priča
Naš dnevni izbor najvažnijih vesti

* Obavezna polja
track