Slušaj vest

Donald Tramp je krenuo u baš onako žestoku ofanzivu, doduše ne onoliko radikalnu koliko je u kampanji pretio da će biti, ali je posle samo dva prezidencijalna dana svima onima - a legion im je ime - koji su očekivali da će vajditi od Trampovog carstvija nedvosmisleno stavio na znanje da su se ili zajebali u računu, ili da su napravili račun bez krčmara.

Tramp je u sebi svojstvenom stilu najavio visoke carine na evropsku i kinesku robu, isponapušavao EU, pripretio Putinu da će, ukoliko ne prihvati (btw, oće qwrz, Donalde) njegove uslove za mirovne pregovore, Rusiji uvesti dodatne sankcije. Aneksiju Grenlanda i Kanade zasad nije pominjao. Što ne znači da neće.

Svima je u startu moralo biti jasno - novopredsednik to nije ni krio - da će Tramp uvek i po svaku raditi isključivo u svoju korist, a ako eventualno nešto pretekne, i u korist Amerike. Trampova državna politika je u dlaku ista kao i njegova poslovna politika. Svima je to, rekoh, moralo biti jasno, a opet, malo je kome bilo jasno (Putinu, npr., jeste) i svi zainteresovani za „benefite“ od Trapovog carstvija su životarili u iluziji da će Donald izaći u susret i ostvariti vlažne snove svima - a i njima je legion ime - koji „cene to što radi“ i koji bi volelo da budu kao on.

Ovo je bio uvod u temu naše naslovne kolumne.

Naoko, na ovom svetu postoji veliko šarenilo ideologija i državnih uređenja, ali sve je to manje ili više politika, etnografija, scenografija i koreografija. U ogoljenoj osnovi stvari postoje samo dve vrste država: one u kojima je ekonomija podređena politici i one u kojima je politika podređena ekonomiji.

Najistaknutiji primeri su „večiti rivali“ - Rusija i SAD. Od Petra Velikog, preko Sovjetskog Saveza, zaključno s Carstvijem Putinovim ruska ekonomija je sluškinja ruske države. Svi ruski ekonomski kapaciteti su u svim vremenima instrument ostvarenja ruskih velikodržavnih snova, koji se zahvaljući ruskim posebnostima često ostvare. Bar privremeno.

Amerika je, opet, država u kojoj stvari stoji sasvim obrnuto. Politika je u SAD odvajkada oruđe ekonomije. Uzmimo slikovit primer. Američka politika je izgubila rat u Vijetnamu, ali je američka ekonomija - koja je i nahuškala političare na rat i dugo ih sprečavala da ga zaustave - od tog rata debelo profitirala. Kako? Pogledajte još jednom vrlo poučan film JFK. Neke stari će vam biti jasnije.

Kakve su perspektive. Evo kakve, što reko Blic. Niti će se Putin odreći političke kontrole nad ekonomijom, niti će Trampu pasti na um da ekonomiju podredi politici, čak ni sopstvenoj; ako se pokaže da ova ili ona politike ne donose profite, momentalno će ih promeniti; bar njemu to nije teško.

Tu su, da kažemo, razlike između Amerike i Rusije, Trampa i Putina. Ali ima tu i upadljivih sličnosti. I za Trampa će, kao za Putina, postojati samo dve vrste država i državnika: 1) vazali i 2) neprijatelji. Pa bujrum efendije.