Slušaj vest

Kasno u noći između utorka i srede na društvenim mrežama objavljeno je da neko (ili nešto) što se predstavlja kao „Studenti u blokadi“ od Vlade Srbije ultimativno nešto zahteva.

Mi se sadržajem zahteva nećemo baviti jer su u ovom slučaju nebitni. Bilo da traže bombone, lekove za glavu ili izbore - neće ih dobiti.
Ali razmotrimo formu.

Ultimatum je, po definiciji, „poslednji zahtev“ koji se nekome ispostavlja, uz pretnju u slučaju neispunjenja u određenom roku. U slučaju ovog, upućenog Vladi, rok je Vidovdan do 21 sat, a preti joj se podmuklo, nasiljem: „U subotu, 28. juna 2025. godine, u Beogradu će se održati skup na kome očekujemo prisustvo velikog broja nezadovoljnih građana i ne možemo da predvidimo dalje korake građana nakon zvaničnog završetka skupa.“

Primetimo na ovom mestu da su „Studenti u blokadi“ defakto organizatori skupa, a da priznaju da nisu u stanju da obezbede njegovo mirno održavanje, što je obaveza svakog organizatora. Ali najmanji je problem u tome. Petnaestog marta, kad su njihovi redari napustili svoju dužnost, pokazali su koliko se građani mogu pouzdati u njih.

Nego, da se mi vratimo na meritum stvari...

Srbiji su u novijoj istoriji dva puta ispostavljani ultimatumi: Austrougarska 1914. i NATO 1999. godine. Ni prvi ni drugi put, iako su na drugoj strani bile od nje neuporedivo jače sile, nije ih prihvatila. Naravno da neće ni sada, kada ultimatum državi postavlja jedan Tviter nalog!
Zašto su blokaderi odabrali ovu formu, rekosmo na početku, dva su moguća objašnjenja.

Jedno je da su to uradili kako bi im odbijanje s kojim računaju dalo povod za nasilje na ulicama. Sa ultimatumima je to čest slučaj - zna se da je Beč 1914. sročio zahteve koji su bili posebno ponižavajući za Beograd, jer mu je bio potreban casus belli - povod za rat. Ali bolkaderi ni dosad nisu patili od skrupula, niti su tražili izgovore za svoje postupke. I tako dolazimo do drugog mogućeg razloga zbog kojeg su svoj zahtev ispostavili na ovaj način.

Davno je kazano: „Ako nečiji postupak možeš da objasniš glupošću, ne traži druge razloge“, i evo, i sad se potvrđuje.
Prvo su baš na praznik Vidovdan, koji u srpskoj istoriji i kulturi ima posebnu važnost, zakazali skup čija će centralna tema biti „priznavanje genocida u Srebrenici“, tema po mnogo čemu sporna, a pre svega zbog potpunog ignorisanja srpskih žrtava u ratu u BiH.
Potom su sinoć objavili ono slaboumno pismo. Treba biti ili sasvim glup ili potpuno neobrazovan (a blokaderi su očigledno i jedno i drugo), pa smesti s uma da reči „Vidovdan“, „ultimatum“ i „Srbija“ u ovom narodu i na ovom prostoru asociraju samo na jedno - na ultimatum Kraljevini Srbiji 1914. godine, koji je ona odbacila i ušla u Prvi svetski rat.

Hoće li se blokaderi koji su sročili ovo - u osnovi: bahato i nevaspitano - pismo na sudu pravdati smanjenom uračunljivošću, njihova je stvar. Na državi Srbiji je da im pokaže da nije kraj kad blokaderi kažu da je kraj, već kad građanima dosade maltretiranja i pretnje.