FAMOZNO: PUTOPIS
Prve večeri po dolasku izašao sam s mojim starim drugom s književnih pečalbi Petrom Arbutinom da malo protegnemo noge posle dugog puta, da prošetamo, obiđemo znameniti most i da posle negde nešto večeramo.
Predvečernja atmosfera u Mostaru bila je mirna, opuštena, maltene kao na nekoj egzotičnoj destinaciji, nigde nikakvih kontejnera po ulicama, nigde nikakvih barikada, nikakvih arlaukanja, nikakvih čacistana i kontračacistana, a kako je stvar stajala s medijima, to ne znam, od pre izvesnog vremena okanuo sam se nekadašnje manije čitanja regionalne štampe, a pogotovo gledanja regionalnih televizora; svakom je danu dosta zla njegovoga, svakom je dosta sranja njegovih medija. Ako vam nije jasno šta je pisac hteo da kažem, sad će objasniti.
Tokom rata - u kojem Srbija, je li, nije učestvovala - u Mostaru i okolini su se vodile žestoke i krvave borbe između muslimana i Hrvata; naše srpske gore liske u tom pokolju se nisu naročito isticale, osim kao uslužna artiljerijska podrška ovoj ili onoj zaraćenoj strani, po principu „ko da više“.
Palo je tokom rata u Mostaru i okolini mnogo glava na obe strane, onda je rat (na silu boga) završio, a u posleratnom Mostaru su ostali da žive isti oni predratni muslimani i Hrvati, minus izginuli i emigrirali, plus novorođeni i doseljeni. Uprkos napred opisanim krvoprolićima, trideset godina posle rata Mostar izgleda kao da u njemu rata nije bilo najmanje 150 godina - nema nikakvih vidljivih omraza i napetosti, a šta je ljudima u dušama, to ne znam - dočim Beograd - u kome rata nije bilo od 1999 - izgleda kao da rat nikad nije prestajao i da su svi svima popalili kuće i pobili sve najmilije.
Sada, kada je ovo „što (oduvek) nije ovako bilo“ doteralo cara do duvara i kad Srbadija (svih boja) daje sve od sebe da probije i zid - što će kako stvari stoje na kraju i učiniti - možda bismo se morali zapitati da li su Srbi uopšte u stanju da žive u miru jedni s drugima, ako su već (silom prilika) prisiljeni da žive u miru sa okolnim narodima.
Moj odgovor je: ne. Bar ne dok se jednoga dana - koji će možda osvanuti u dalekoj budućnosti, a velike su šanse da nikad ne osvane - srpski velikodržavni vidovdanski imaginarijum ne stavi ad acta i prepusti istoriji (loše) književnosti.
Napred pomenuti imaginarijum ne treba zamenjivati nekim drugim, dovoljno bi bilo državu Srbiju urediti kao Poštu Srbije - puna bi to bila kapa - a imaginiranje, guslarenje i lelekanje nad mnogostradalnošću prepustiti ličim ukusima i inicijativama. Šta je to što Pošta Srbije ima, a poština država nema. Prolio sam megabajte i megabajte objašnjavajući to, ali hajde da ponovim. Pošta prima i raznosi pošiljke, prima uplate i isplaćuje pare, naplaćuje svoje usluge i pritom nikog ne pita ni ko je, ni šta je, ni kojoj od bipolarno poremećenih Srbija pripada.
Ako bi država počela da radi kao njena pošta, možda bismo mogli da živimo jedni pored drugih, bar kao muslimani i Hrvati u Mostaru.