Slušaj vest

Pr­ve ve­če­ri po do­la­sku iza­šao sam s mo­jim sta­rim dru­gom s knji­že­v­nih pe­ča­l­bi Pe­trom Ar­bu­ti­nom da ma­lo pro­te­g­ne­mo no­ge po­sle du­gog pu­ta, da pro­še­ta­mo, obi­đe­mo zna­me­ni­ti most i da po­sle ne­g­de ne­što ve­če­ra­mo.

Pre­dve­če­r­nja at­mo­s­fe­ra u Mos­ta­ru bi­la je mi­r­na, opu­šte­na, ma­l­te­ne kao na ne­koj eg­zo­ti­č­noj de­sti­na­ci­ji, ni­g­de ni­ka­kvih kon­te­j­ne­ra po uli­ca­ma, ni­g­de ni­ka­kvih ba­ri­ka­da, ni­ka­kvih ar­lau­ka­nja, ni­ka­kvih ča­ci­sta­na i kon­tra­ča­ci­sta­na, a ka­ko je stvar sta­ja­la s me­di­ji­ma, to ne znam, od pre izve­snog vre­me­na oka­nuo sam se ne­ka­da­šnje ma­ni­je či­ta­nja re­gio­nal­ne šta­m­pe, a po­go­to­vo gle­da­nja re­gio­nal­nih te­le­vi­zo­ra; sva­kom je da­nu dos­ta zla nje­go­vo­ga, sva­kom je dos­ta sra­nja nje­go­vih me­di­ja. Ako vam ni­je ja­sno šta je pi­sac hteo da ka­žem, sad će obja­sni­ti.

To­kom ra­ta - u ko­jem Sr­bi­ja, je li, ni­je uče­stvo­va­la - u Mos­ta­ru i oko­li­ni su se vo­di­le že­sto­ke i kr­va­ve bo­r­be iz­me­đu mu­sli­ma­na i Hr­va­ta; na­še sr­p­ske go­re lis­ke u tom po­ko­lju se ni­su na­ro­či­to isti­ca­le, osim kao uslu­žna ar­ti­lje­ri­j­ska po­dr­ška ovoj ili onoj za­ra­će­noj stra­ni, po pri­n­ci­pu „ko da vi­še“.

Pa­lo je to­kom ra­ta u Mos­ta­ru i oko­li­ni mno­go gla­va na obe stra­ne, on­da je rat (na si­lu bo­ga) za­vr­šio, a u po­sle­rat­nom Mos­ta­ru su osta­li da ži­ve isti oni pre­drat­ni mu­sli­ma­ni i Hr­va­ti, mi­nus izgi­nu­li i emi­gri­ra­li, plus no­vo­ro­đe­ni i do­se­lje­ni. Upr­kos na­pred opi­sa­nim kr­vo­pro­li­ći­ma, tri­de­set go­di­na po­sle ra­ta Mos­tar izgle­da kao da u nje­mu ra­ta ni­je bi­lo na­j­ma­nje 150 go­di­na - ne­ma ni­ka­kvih vi­dlji­vih omra­za i na­pe­tos­ti, a šta je lju­di­ma u du­ša­ma, to ne znam - do­čim Beo­grad - u ko­me ra­ta ni­je bi­lo od 1999 - izgle­da kao da rat ni­kad ni­je pre­sta­jao i da su svi svi­ma po­pa­li­li ku­će i po­bi­li sve na­j­mi­li­je.

Sa­da, ka­da je ovo „što (odu­vek) ni­je ova­ko bi­lo“ do­te­ra­lo ca­ra do du­va­ra i kad Sr­ba­di­ja (svih bo­ja) da­je sve od se­be da pro­bi­je i zid - što će ka­ko stva­ri sto­je na kra­ju i uči­ni­ti - mo­žda bi­smo se mo­ra­li za­pi­ta­ti da li su Sr­bi uo­p­šte u sta­nju da ži­ve u mi­ru jed­ni s dru­gi­ma, ako su već (si­lom pri­li­ka) pri­si­lje­ni da ži­ve u mi­ru sa oko­l­nim na­ro­di­ma.

Moj od­go­vor je: ne. Bar ne dok se jed­no­ga da­na - ko­ji će mo­žda osva­nu­ti u da­le­koj bu­du­ć­nos­ti, a ve­li­ke su šan­se da ni­kad ne osva­ne - sr­p­ski ve­li­ko­dr­žav­ni vi­do­v­dan­ski ima­gi­na­ri­jum ne sta­vi ad ac­ta i pre­pu­sti isto­ri­ji (lo­še) knji­že­v­nos­ti.

Na­pred po­me­nu­ti ima­gi­na­ri­jum ne tre­ba za­me­nji­va­ti ne­kim dru­gim, do­vo­lj­no bi bi­lo dr­ža­vu Sr­bi­ju ure­di­ti kao Po­štu Sr­bi­je - pu­na bi to bi­la ka­pa - a ima­gi­ni­ra­nje, gu­sla­re­nje i le­le­ka­nje nad mno­gos­tra­dal­no­šću pre­pu­sti­ti li­čim uku­si­ma i ini­ci­ja­ti­va­ma. Šta je to što Po­šta Sr­bi­je ima, a po­šti­na dr­ža­va ne­ma. Pro­lio sam me­ga­ba­j­te i me­ga­ba­j­te obja­šnja­va­ju­ći to, ali ha­j­de da po­no­vim. Po­šta pri­ma i ra­zno­si po­ši­lj­ke, pri­ma upla­te i ispla­ću­je pa­re, na­pla­ću­je svo­je uslu­ge i pri­tom ni­kog ne pi­ta ni ko je, ni šta je, ni ko­joj od bi­po­lar­no po­re­me­će­nih Sr­bi­ja pri­pa­da.
Ako bi dr­ža­va po­če­la da ra­di kao nje­na po­šta, mo­žda bi­smo mo­gli da ži­vi­mo jed­ni po­red dru­gih, bar kao mu­sli­ma­ni i Hr­va­ti u Mos­ta­ru.