Slušaj vest

Naša braća Hrvati se razlikuju od ostalih naroda što u nečemu stvarno prednjače u odnosu na sve druge narode, ali ne pričaju o tome. Hrvati drže čak tri rekorda u savremenoj istoriji, sva tri vezana za nacionalizam.

Prvi je, na sreću Srba, neuspeli pokušaj postavljanja rekorda. Ustaški režim je za vreme Drugog svetskog rata pokušao da istrebi, protera ili preveri celokupno srpsko stanovništvo NDH. Srbi su u toj čudovišnoj tvorevini sačinjavali trećinu žitelja. Srpski ustanak, italijanska zaštita, pa čak i nemačka politika smirivanja posle jeseni 1942. godine omeli su ustaše u postavljanju tog rekorda. Niko drugi u novije vreme nije pokušao da uništi toliki postotak sopstvenog stanovništva. Podsetimo se da je procenat Jevreja u okupiranoj Evropi bio znatno manji. Najstrašniji genocid savremene istorije, koji po strasti i tehnici ubijanja hladnim oružjem podseća na ustaški, jeste onaj u Ruandi. Ipak, narod Tutsi je brojao svega 14 odsto stanovnika Ruande, a ustašama je pošlo za rukom da naprave najsmrtonosniji logor smrti izvan Trećeg rajha. Ustaše su bile jedinstvene i po tome što su ostale najverniji nacistički saveznik, koji se nije predavao ni posle pada Berlina.

Pola veka kasnije, Tuđmanu je u znatno blažoj formi uspelo ono što nije Paveliću. U „Oluji“ je za nekoliko dana etnički očišćena skoro trećina hrvatske teritorije. Po brzini, ova operacija je slična proterivanju Jermena iz Nagorno-Karabaha u jesen 2023. godine. Tada je u čitavoj toj oblasti ostalo nekoliko stotina staraca. Ali proterano je „svega“ 100.000 Jermena. Titula najefikasnijih etničkih čistača u novijoj istoriji ipak ide Hrvatima.

Dok pišem ove redove, ne znam kako je proteklo postavljenje trećeg, možda najneobičnijeg istorijskog rekorda Hrvata. To je sinoćni koncert Marka Perkovića Tompsona. Svi već znaju da je za taj koncert prodato najviše karata u istoriji sveta. Neko će reći da je ovde reč samo o muzici, o zabavi. Ali Tompson nije Oliver Dragojević. On nije decenijama izvodio repertoar koji vole mnoge generacije. Ceo Tompsonov opus vezan je za rat. Iako ima i pesme koje nisu nacionalističke, najviše se proslavio veličanjem Maksovih mesara i ustaškim pozdravom na početku svojih koncerata. Poređenja radi, ne može se ni zamisliti da bilo gde u Evropskoj uniji neki muzičar podiže ruku u nacistički pozdrav, ili da pravi aluzije na Holokaust. Pevači nacionalisti imaju veliku političku ulogu u Bugarskoj, ali ni njima ne pada na pamet da veličaju saradnju Bugarske s nacistima. Da bi pola miliona ljudi došlo na Tompsonov koncert, u proseku bi iz svake kuće morao da dođe makar po jedan član domaćinstva. Ako pretpostavimo da Perkovićevu publiku uglavnom čine mladi ljudi, dolazimo do čudnovatog zaključka. To su ljudi koji verovatno nikad nisu imali posla sa nekim Srbinom. Zašto toliko vole umetnika kome je mržnja prema Srbima središnja tačka stvaralaštva? To je pitanje za ozbiljna naučna istraživanja.