Slušaj vest

Povod je izjava ministra da ne postoji povređeno dete od 16 godina kojem se bore za život jer su mu bubrezi otkazali. Jednostavno je: nađite to dete i matirajte ministra i vlast, saterajte ih u rog prostim snimkom. Ali, nema deteta?

Pogrom Srba na Kosovu 2004. godine počeo je kad je plasirana lažna vest da su Srbi udavili u reci tri deteta albanske nacionalnosti. Oni koji s vremena na vreme puštaju vest da je „Vučićeva policija“ osakatila, zverski prebila ili poslala u bolnicu „mladog demonstranta“ znaju, dakle, šta rade. I da se ne lažemo, Šolakovi urednici lažu kad tvrde da takve vesti ne objavljuju.

Primer prvi: 16. avgusta Nova ima naslov: „Majko, danas su me na protestu krvnički pretukli. Slomili su mi vilicu, a mog druga su udarali pendrecima: Pismo studenata koje morate da pročitate“. Pismo je objavljeno na mreži Iks nekoga ili nečega što se predstavlja kao „Studenti u blokadi Saobraćajnog fakulteta u Beogradu“, i u njemu piše manje-više ono što stoji i u naslovu, uz patetično pozivanje na nastavak borbe, i usput pominjanje i druga kome su slomili rebra i drugarice kojoj su „otvorili glavu udarcima“. Stvar je u tome da se nigde ne navodi odgovor ni na jedno osnovno novinarsko pitanje: ko, šta, gde, kako, zašto? Ništa što bi omogućilo proveru ove vesti.

Primer drugi: N1 objavljuje „vest“ da je u noći petak na subotu, tokom protesta u Beogradu, jedan njihov čitalac „svedočio napadu na dvojicu mladića u kom su bili toliko pretučeni da je na kraju policija koja je pokušavala da ih ubaci u maricu pozvala Hitnu pomoć da dođe po njih“. Ovo je prenela i Nova, pozivajući se na N1.

Šolakovi mediji, držeći se maksime da u ratu prvo strada istina, još na početku studentskih protesta i blokada, znajući bolje od nas ostalih da počinje rađanje „obojene revolucije“, oslobodili su se novinarskog kodeksa, profesionalizma i morala kao balasta koji ih opterećuje u pohodu na vlast. Izabrali su jednu stranu i stavili joj na raspolaganje svoje kapacitete i resurse, pretvorivši se u glasilo blokadera i još više od toga.

Televizije i portali N1 i Nova zakazuju mesta i vreme blokada, prenose izmene u programu građanskih nemira i mobilišu pristalice. To bi i moglo da se prihvati: ako rektor i dekani nekažnjeno koriste državne institucije u te svrhe, ako to čine pojedini tužioci, uprave kulturnih institucija... Zašto se jedan tajkunski medijski konglomerat ne bi aktivno uključio u političku borbu koja za cilj ima obaranje legitimne vlasti iste te države?

Ali, i politička borba mora da ima svoje granice. Širenje lažnih vesti o navodnim žrtvama državnih organa kako bi se izazvao revolt među građanima koji su do sada odbijali da se uključe u „obojenu revoluciju“ je vrlo neodgovorno i opasno igranje vatrom.

Za posledice tako izazvanog požara ne odgovara se samo pred sudovima države nego i pred istorijom. A pred njom neće moći da prođu izgovori: mi smo samo preneli pismo studenata u blokadi, ili ono što nam je čitalac javio.
Istorija zna šta je informisanje, a šta crna politička propaganda.