Slušaj vest

U mirnim vremenima to su „ekscentrici“, „neprilagođeni“, „besposličari“ i ideološki fanatici. No, kad se sistem počne raspadati, njihov bunt odjednom postaje valuta. Revolucija ih izvlači iz marginalnosti i daje im smisao, moć i publiku.

Revolucija je ventil za frustrirane. One koji su desetljećima osjećali da ih društvo ne treba ona pretvara u „junake povijesti“. Problem je što to nisu ljudi koji znaju graditi i održavati, znaju jedino rušiti. Kad se prašina slegne, revolucionari postaju problem za novi režim. Ovisni o adrenalinu pobune, postaju disidenti, izmišljaju nove neprijatelje i nove razloge za sukob. Zato revolucija jede svoju djecu, da djeca ne bi pojela revoluciju. Od Francuske revolucije do danas obrazac je gotovo isti. Revolucionari vrlo brzo postaju ljudi sistema. Kon-Bendit, simbol revolucije iz ‘68, završio je kao eurozastupnik i gorljivi eurofederalist. Fišer, nekada ulični militant, postao je ministar vanjskih poslova Njemačke koji je pozdravljao agresiju na Srbiju. Revolucije se prodaju kao radikalan raskid s prošlošću, a u stvari se radi o cikličnom procesu.

Taj proces je toliko predvidljiv da se iz njega može izvesti zakon revolucionarnog ciklusa: revolucije ne pokreću gladni seljaci ili obespravljeni radnici, nego poluprivilegirana, frustrirana elita, oni koji imaju dovoljno da žele više, ali ne dovoljno da vladaju. Revolucije nema bez narativa. Dobar narativ je preduslov pobjede: „Novi početak“, „Nema povratka na staro“, „Sad ili nikad“ - to su parole koje imaju kvazireligijsku snagu. Jake parole i jednostavni narativi zapale masu. Masa je gorivo revolucije, a ne subjekt. Revolucionari masu upotrebljavaju kao bateriju, iz nje crpe energiju, ali je ne uključuju u odlučivanje. Kad narod odradi svoje, postaje višak.

Režimi padnu jer se u borbi s revolucionarima potroše. Kad režim izgubi vjeru u sebe, gubi volju za represijom. Revolucionari najčešće budu iznenađeni lakoćom pobjede. Lakoća rađa iluziju svemoći. Slijedi doba utopije, nasilnih reformi i preodgoja. Ali čovjek se ne mijenja dekretom. Kaos potopi revoluciju, a narod, izmučen neredima, ponovno traži spasitelja, najčešće autoritarnijeg od onog kojeg je srušio. Sloboda je kratka, red je trajan. Jedini siguran proizvod revolucije je krv. Ona je njezin obredni temelj. Jer revolucija nije samo politika, nego sekularna religija koja obećava spasenje kroz infantilnu zabludu: „Ako srušimo zlo, ostat će samo dobro.“ No, zlo nije samo u sistemu, ono je u čovjeku.

Biblija je to shvatila davno prije sociologije. Prema njoj, prvi revolucionar bio je Lucifer. On je stisnuo „krvavu“ šaku i viknuo Bogu: „Nisi nadležan!“ I počeo je pumpati. Povijest zla je povijest pobune protiv Božjeg autoriteta. Pobuna nije donijela slobodu, nego ropstvo. Revolucije obećavaju novi početak, a zapravo stalno ponavljaju isti praiskonski grijeh: „Bit ćete kao bogovi.“

Raj nije povijesna, nego eshatološka kategorija, dolazi odozgo, ne odozdo. Svaki pokušaj stvaranja raja na zemlji završava pretvaranjem zemlje u pakao. Mijenjaju se slogani i zastave, ali strasti i zablude ostaju iste. Povijest se ne prekida, ona se, kroz revolucije, samo brutalno ponavlja. Koliko god autoritet bio neugodan, ima antropološku funkciju: podsjeća nas da nismo bogovi. Biblija nas uči da je obraćenje jedina revolucija.