Slušaj vest

O tome kako je naslovni Dilpara zajebao stvar, možete se obavestiti pri kraju naše današnje kolumne ili - ako se kritički osvrt na „Tvrđavu“ oduži - u našoj sledećoj kolumni.

Pre nego što pređem na meritum Dilpare, treba reći da je „Tvrđava“ gledljiva bar onoliko koliko su gledljive manje-više sve TV serije ovog sveta, sa izuzetkom „Farga“, „Piki Blajndersa“ i još nekih koji umeju da budu zanimljiviji i dinamičniji od filmova. „Tvrđava“, međutim, pati od hronične autoimune bolesti od koje pate sve serije u RTS-ovoj produkciji, što će reći od eksploatacije još svežih sećanja gledalaca na događaje prikazane u epizodama - na koje ih radnja samo podseća - od eksploatacije vrhunskih glumaca, koji od dramaturških govana uspevaju da naprave jestivu pitu, potom od odsustva bilo kakvog suvislog konteksta i na kraju od brižljivog izbegavanja da se makar pomene - kamoli da se učini vidljivim - bilo koji od dilbera direktno odgovornih za teška sranja koja serija „obrađuje“.

Budući da se čak ni RTS-ova serijalna priča ne može ispričati bez referenci na adrese inspiratora i izazivača sranja, autori RTS-ovih serija pribegavaju žalosnokomičnim improvizacijama i uopštavanjima, pa su tako, recimo, u seriji Klan Milošević, Udba, JUL i sve patriotske snage sažete u lik simpatičnog debeljka sa sedom kozjom bradicom koji ide po Beogradu sa torbom para i „rešava stvar“.

Ta stvar je nešto bolje stajala u seriji „Porodica“ zahvaljujući pukom slučaju - i možda trenutku nepažnje bivšeg Bujketa - ali i činjenici da je jedan od likova koji se u srbskim serijama ne pominju - Milošević - bio glavni junak. I najbolji od RTS-ovih serijalih (serijskih) nastojanja da se pojebe s recentnom istorijom a da mu ne uđe - serija „Sablja“ - zaustavila se pred vratima jednog smrdljivog kabineta uvoštenog od slavskih sarmi.

Tema naše današnje kolumne, „Tvrđava“, jeste TV priča o Kninu i SAO Krajini koju je svakako trebalo ispričati, ali na mnogo uverljiviji i skrupulozniji način od onog na koji je ispričana. Ideja serije da se smutno, ratno vreme prikaže kroz lične drame pojedinaca i njihovih porodica sama po sebi je na mestu - ta priča je, uostalom, i ispričana - ali lične i porodične drame nekako ostaju da vise u praznom vazduhu ako uzrok ličnih i porodičnih drama - u datom slučaju rat u Hrvatskoj - ili nije vidljiv, ili je - u retkim situacijama kad je vidljiv - na nivou loše operete s pevanjem i pucanjem.

Ako bi pogledao „Tvrđavu“ - a siguran sam da će je pogledati - onaj naš Marsovac bi zacelo zaključio da je pičvajz u Kninu počeo iz vedra neba. Što uopšte nije bio slučaj. To se moglo kontekstualizovati trominutnim potpurijem zbivanja koja su prethodila krvavoj kninskoj avanturi na početku prve epizode. Ali ako ni pičvajz nije imao kontekst, zašto bi ga imala serija o pičvajzu.