Prošlo je više od sto godina, figure su ostale iste, partija je ista, ali Britanija i Rusija više nisu najvažniji igrači.
Ratove u Ukrajini i Iranu moguće je razumjeti jedino ako ih promatramo kroz prizmu velike svjetske geostrateške partije šaha. U Ukrajini preko leđa Ukrajinaca i Rusa, u Iranu preko Iranaca i Izraelaca. To su posrednički ratovi SAD-a i Kine. Sve priče da se u Ukrajini ratuje jer Rusija želi osvojiti Brisel ili u Iranu da bi Iranke nosile kratke suknje bajke su za masu.
Posljednjih 20 godina američke administracije se mijenjaju, ali jedna konstanta vanjske politike je jasno vidljiva. U strateškim američkim dokumentima Kina se definira kao jedini pravi rival i jedini dugoročni izazov za američku globalnu dominaciju.
Jedino ona može ekonomski i tehnološki parirati SAD-u. Diplomatski je sve jača. Njezin vojni potencijal je sve veći. U septembru prošle godine, na vojnoj paradi u Pekingu, čitav svijet je vidio trijadu sudnjeg dana, kopneno, morsko i vazdušno nuklearno oružje. Ako kineska vojna moć nije za potcjenjivanje, zašto Kina nije pokušala obraniti Iran? Ne samo da kupuje 80 odsto iranske nafte nego je on i najvažnija točka na vitalnom kineskom projektu „Pojas i put“? Taj krvotok kineskog razvoja prekinut je prvo u Ukrajini, a sad ga Amerika pokušava zaustaviti i u Iranu.
Kina sigurno pomaže Iran obavještajno, šalje humanitarnu pomoć, ispod žita i vojnu, ali kod nje nema sentimenta. Iran je u konačnici samo figura u daleko važnijem sukobu. U novom hladnom ratu između Amerike i Kine. U tom sukobu, najveća pogreška Amerike je što je Rusiju izručila Kini. Bez Rusije Kina je imperija, s Rusijom - svjetski broj jedan (spoj ruskih energenata, nafte i plina, ruske raketne tehnologije, ruske infrastrukture na Arktiku i kineske industrijske i tehnološke moći).
Ukrajinski rat je Rusiju učinio ovisnom o Kini. I u ratu u Iranu Amerika zabija autogolove. Troši novac i stratešku koncentraciju na Bliski istok umjesto da se fokusira na Indo-Pacifik. U očima cijelog svijeta Kina sada izgleda kao miroljubiva i stabilna supersila, a SAD kao poludjeli hegemon koji svojim ratovima ugrožava egzistenciju čovječanstva.
SAD gubi i ekonomski rat. Jasno je da nema tih mjera koje mogu zaustaviti rast Kine (BDP im je 2025. bio oko 5 %, čak i uz rekordne Trampove carine).
Šta uopće Amerika može učiniti? Zapaliti vojni sukob oko Tajvana, insistirati na beskrajnim sukobima bez jasnog cilja (što trenutno radi) ili mirno prihvatiti svijet u kojem nije jedina supersila?
U čuvenom „Umijeće ratovanja“, Sun Cu je kao najveću strategiju ponudio izbjegavanje direktne konfrontacije. Cilj je natjerati protivnika na dogovor prije nego što se iscrpe resursi. U knjizi „Umijeće dogovora“ iz 1987. Tramp je osmislio strategiju čiji je vrhunac dovođenje protivnika u poziciju da moli za dogovor.
Kad je u 15. stoljeću, 70 godina prije Kolumba, flota admirala Dženg Hea s najvećim drvenim brodovima ikad napravljenim oplovila svijet, umjesto da postane globalni gospodar, Kina se odlučila povući u sebe. Cijena je bila golema, tehnološko zaostajanje, stoljeće poniženja, desetine milijuna žrtava...
Siguran sam da neće ponoviti tu grešku, ali nadam se da će, učeći iz svojih, a i američkih grešaka, u ovoj šahovskoj borbi na globalnoj geopolitičkoj tabli zaključiti, u skladu sa Sun Cuom, da je najbolje pobijediti bez borbe.
