Slušaj vest

Već šest godina, Gabrijela Buljić (22) iz ​​Dugog Sela, studentkinja digitalnog marketinga na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, služi kao primer dobre medicinske prakse i svojevrsno medicinsko čudo za studente medicine širom Hrvatske. Nakon što joj je u detinjstvu dijagnostikovana hipertrofična asimetrična kardiomiopatija, nasledna bolest koju su imale i njena majka, baka i ujak, veći deo života provela je u bolnici, imala je 9 operacija i na kraju transplantaciju srca.

- Nema mnogo slučajeva poput Gabrijele u svetu. Ona je primer kako se treba boriti za svoj život, ne odustati od njega uprkos velikim teškoćama i kako ga danas treba živeti punim plućima - rekao je studentima medicine njen kardiolog dr Dražen Belina, specijalista kardiohirurgije na Rebru.

- Još tokom trudnoće, ginekolog moje majke je primetio da imam rupe u srcu, a nakon porođaja je otkriveno da je asimetrično. I moja majka je imala takvo srce - kaže Gabrijela, koja je veoma rano otkrila da ne može da živi kao druga deca.

Njeno srce je bilo kao tempirana bomba koja je mogla u svakom trenutku da proizvede ludi srčani ritam, a tada bi joj otkucaji srca dostigli i do 300 otkucaja u minuti. Morala je da bude mirna, pažljiva i uvek odgovorna devojčica. Imala je samo dve godine kada je njena majka Mihaela doživela prvi i jedini takav srčani udar, tokom kojeg je preminula u julu 2005. Lekari su odlučili da, iz straha od istog ishoda, Gabrijeli, njenoj baki i njenom ujaku implantiraju IKD - interni defibrilator koji daje male električne šokove srcu kada srce prestane.

- Gabrijela je tada imala 4,5 godine. Bio je izazov implantirati IKD tako malom detetu. Morali smo da podesimo elektrode - rekla je dr Belina. Implantirali su ga u predeo stomaka.

Prvi napad je imala kada je imala 7 godina

- Sećam se da sam trčala uz stepenice i srce je počelo da mi lupa. Onesvestila sam se i izgubila svest - kaže Gabrijela.

Gubitak majke joj je kao detetu izuzetno teško pao. Njen otac Dražen se brinuo o njoj, redovno ju je vodio na kontrole srca. Sve je bilo u redu do 2014. godine, kada su kardiolozi otkrili "koronarno premošćavanje", venu koja je urasla u njeno srce, što joj je uzrokovalo nedostatak vazduha. To je rešeno operacijom u Nemačkoj, ali su se pojavile intenzivne tahikardije i Gabrijela bi se ponovo bukvalno borila za život. Noću je bukvalno nekoliko puta reanimirana.

Bila je u bolnici 2020. godine kada je u martu zemljotres pogodio Zagreb.

- Zemljotres je uništio deo našeg odeljenja, sećam se tih zvukova, tresenja tla. Bukvalno sam dobila PTSP od zemljotresa i postala sam anksiozna, što mi nimalo nije bilo dobro, pa se od tada moje stanje pogoršava, kao i moje dijagnoze - nastavlja Gabrijela, koja je novi stres doživela na svoj 17. rođendan.

Njen indukcioni kardioverter je počeo da „ispaljuje“ stalne električne šokove. Udarali su mi srce nasumično i nepotrebno, pa je ponovo završila u bolnici.

- U bolnici su otkrili da je elektroda pukla, pa mi je implantiran novi ICD bliže srcu. Nakon toga su uradili elektrofiziologiju. Mesecima sam bila u bolnici i povremeno su me reanimirali. Bila sam očajna jer sam sve vreme bila odvojena od porodice. Bila je i korona, tako da me niko nije mogao posetiti. Dr Belina je predložila transplantaciju. Nije bilo drugog rešenja. Stavili su me na listu i posle 20 dana sam dobila srce! Bilo je izuzetno brzo. Neki ga čekaju godinama, a neki ga ni ne dobiju - kaže Gabrijela, koja je tada dobro poznavala svoje srce i plašila se novog.

Transplantirana je u novembru 2020. godine

- Sećam se tačnog trenutka kada su mi rekli da imaju srce za mene. Vozili su me u operacionu salu, a ja sam sebe terala da mislim da će sve biti u redu, ali me je mučio ovaj crv sumnje. Mislila sam, pa, jednostavno se neću probuditi, ali šta će moja porodica, kako će im biti? Tata me je pratio do odeljenja. Rekla sam mu da ne brine, da ću se boriti kao i uvek - seća se Gabrijela, dodajući da je u tom periodu bolničko osoblje bilo njena porodica i da su činili sve da joj olakšaju oporavak.

Gabriela Buljić, transplantacija srca Foto: Printscreen Facebook

- Imala sam veliku volju za životom, zaista sam želela da doživim sve što želim, što ranije nisam - kaže ona.

Život posle transplantacije je sve promenio na bolje.

- Ne pričam toliko sa ljudima o tome, ali mi i dalje deluje nestvarno što u sebi imam tuđi organ. Nesebičnost porodice osobe od koje sam dobila srce, što su bili spremni da daju tako nešto za nekog drugog, verujem da je veoma teška, ali sam neopisivo zahvalna. Navikla sam se na svoje novo srce, a mislila sam da nikada neću - kaže Gabrijela, dodajući da se često pitala ko joj je dao srce, ali joj to nikada nisu rekli u bolnici.

"Ako ikada saznam..."

- Ako ikada saznam, želela bih da se zahvalim svojoj porodici i kažem im da je moj život bolji nego što je ikada bio - dodaje ona.

Sećanje na bolničke dane je rastužuje jer je tamo upoznala neke velike i male prijatelje koji nažalost nisu sreli njihova srca. Oni imaju posebno mesto u njenom novom. Zato je poslednjih godina često odlazila da volontira u dnevnu bolnicu, na kardiološko odeljenje na Rebru. Kroz rad i igru sa decom, priča im o svom iskustvu.

- Roditelji mi često dolaze jer me prepoznaju i traže savet. A lekarka me poziva da razgovaram sa roditeljima jer mogu tačno da odgovorim na njihova pitanja. Pričam im kroz šta sam prošla tokom operacija iz perspektive pacijenta. Pitaju me o posttransplantacionoj terapiji, odbacivanju organa i celom iskustvu. Lakše im je da se pripreme za ono što ih čeka sa detetom. Iako je svaki slučaj drugačiji, razgovor mnogo pomaže, što znam iz ličnog iskustva, pa mi je drago što neko u meni pronalazi podršku - kaže Gabrijela, koja je na četvrtoj godini studija i takođe radi studentski rad.

- Zahvalna sam svom hipertrofičnom asimetričnom srcu što mi je pružilo 17 godina borbe i učenja o životu, a takođe sam zahvalna i svom novom srcu što ga sada konačno živi. Uvek govorim roditeljima koji su u sličnoj situaciji da nikada ne odustaju jer uvek postoji nada - kaže Gabrijela, dodajući da je to njen životni moto.

Kurir.rs/24sata.hr