"TOMA JE TRI DANA PRED SMRT IZGUBIO VID" Zdravkovićeva udovica Goca otkriva nepoznate detalje o pevačevim poslednjim danima: Velika ispovest
- Gordana Zdravković kaže da je pevač pred kraj života izgubio vid, ali je ljude prepoznavao po glasu.
- Opisala je i niz lekarskih grešaka tokom lečenja, kao i poslednji razgovor u kojem joj je tražio da, ako mu se nešto desi, odvede sina Sašu iz zemlje.
Toma Zdravković preminuo je 30. septembra 1991. godine. Imao je samo 52 godine. Na dan obeležavanja tri i po decenije od odlaska legendarnog pevača biće održan koncert njemu u čast u Sava centru.
Tim povodom, kao i svake godine, u Beograd je iz Kanade došla njegova supruga Gordana Zdravković, koja je za Kurir podelila uspomene na pokojnog supruga i prisetila se njegovih poslednjih dana i borbe s teškom bolešću.
Tomine pesme i dalje žive. Da li je on pravio te pesme kao da je znao da će trajati ovoliko ili ih je pravio samo po osećaju?
- Mislim da je pravio svoje pesme jer je znao da će ostati iza njega. Nije nikad hteo da bude komercijalan. Svi su tražili pesme: "Što ne napraviš meni jednu pesmu?" On kaže: "Ja najbolje pravim pesme za sebe, da bih napravio pesmu, moram da je proživim. Ne mogu da pišem pesme za vas, a ne znam ko ste vi, šta ste proživeli. Moje pesme će da žive i posle mene." To je uvek govorio, bio je ubeđen u to. I ja sam verovala jer je svaka pesma bila jedan njegov doživljaj. Zato je nekada pisao pesme na salvetama, na papirićima, skupljao je to. I onda, kad mu dođe, sedne za klavir i uradi pesmu. Svi misle da je on imao tužan život. Jeste. I možda je svu svoju tugu ispoljavao kroz pesme. U stvari, on je tražio sebe. Čitav svoj život jedino je mogao da nađe sebe kroz muziku i zato je njegova poslednja pesma koju je napisao "Šta je to u meni što me tako boli". Nije bio tužan non-stop. Živeo je normalan život, ali je uvek govorio: "Živim sa svojim pesmama, živim sa svojom tugom i na kraju, kad odem, sve će ostati, a ja ću i dalje biti sam." Ja pitam "Zašto sam?", on kaže: "Ti ne razumeš. Ne sam što se tiče bitisanja, nego sam u svojoj duši." I zato je tražio odgovor u svim svojim pesmama. Da li je našao ili nije, verovatno on to zna. Mislim da jeste.
Po čemu pamtite Tomu?
- Po svemu. Prihvatila sam njegove i mane i vrline i sve što je radio. Meni nije smetalo. Jedino što sam mu zamerala bilo je piće. Ne zbog pića, nego zbog zdravlja. I tu sam pokušala koliko god sam mogla da utičem, ali teško je promeniti nekoga, nisam ni želela da ga menjam. Zašto? Ne bi se on ni promenio, ne samo zbog mene ni zbog koga. On je bio jako svoj.
Baš je bio toliko isključiv u svim svojim stvarima?
- Sve ono što je zamislio u životu proživeo je. E sad, trebalo je shvatiti ga na ovaj ili na onaj način. U početku nisam mogla to da shvatim. Trebalo je jedno pet-šest godina dok nisam shvatila ko je on. I onda sam jednostavno znala da ne mogu s njim da živim kao s nekim običnim, normalnim čovekom. Znala sam da je on nešto više od toga. Pustila sam ga da živi onako kako on misli da treba. I mislim da je bio zadovoljan.
Koliko snage treba za jednu mladu ženu? Vi ste realno bili tada mlada žena. Trebalo je u tom trenutku shvatiti čoveka s tolikim iskustvom.
- Kad sam ga upoznala, bio je jako bolestan i kad sam mu rekla: "Zašto si ti došao ovde ako znaš da si bolestan", on mi je rekao: "Došao sam da umrem." Pitam ga: "Što si došao u Kanadu da umreš?" On kaže: "Hteo sam da odem iz Jugoslavije, ne mogu da zamislim svoju majku da plače nad mojim grobom." Pitam ga: "Kako znaš da ćeš da umreš?" On kaže: "Tako lekari kažu", pa ja kažem: "Lekari nisu bogovi." I odatle je krenulo. Kad je ispričao koji problem ima, krenuli smo da se leči. Mada i taj prvi doktor koji ga je operisao u Torontu me je pitao: "Ko je on tebi?" Ja kažem prijatelj. Kaže on: "Vrati ti njega kući", kao od njega nema ništa, ta vrsta tumora koju on ima može da ide rapidno. Pitam da li misli da će on da umre. On kaže da misli. Pa ja kažem: "Ali ti nisi bog. Ne određuješ ti ko će da umre." U tom momentu Toma je razumeo, iako nije govorio engleski dobro. Pita: "Šta kaže? Kaže da ću da umrem", ja kažem: "Nije on bog da određuje kad će ko da umre." I tako je i bilo. Posle nekoliko godina taj doktor nije mogao da veruje da je on još živ. Kad sam se porodila, došao je u bolnicu da vidi i mene i dete i Tomu. I on kaže: "Ovo je čudo." I onda sam shvatila koliko je on imao snage da pobegne iz zemlje gde ga svi vole, da dođe tamo negde preko Bare da umre. I on je bio jako srećan posle toga, normalno. Izlečio se na neko vreme, posle toga se sve pogoršalo, pa smo išli za Čikago, pa je tamo imao operaciju. Taj naš susret počeo je s njegovom bolešću. Završilo se kako se završio, jer on nije mogao da ostane tamo ni da se leči. Imao je samo radnu vizu. Venčali smo se, dobili dete.
Zašto ste se vratili u Beograd?
- On nije bio zadovoljan u Kanadi, nije voleo Kanadu, ni ljude, ni način života. On kaže: "Ovde je sve hladno, ovde su ljudi nikakvi." U to vreme emigracija je bila ona stara, koja nije ni shvatala njegove pesme. Tamo je ljudima bilo stalo da imaju kuće, da imaju dobar posao, da voze dobar auto. A on kaže: "Meni je strašno, gde god me ko pozove u kuću, on mi kaže dođi da mi vidiš kuću." Jednom je malo popio, pa je rekao jednom čoveku: "A bre, šta da ti gledam kuću. Bre, nisam ja rođen na drvetu. Šta me briga za tvoju kuću." Materijalne stvari su tamo bile važnije nego osećanja. I on kaže: "Ne mogu ja ovde da ostanem." Došla je Lepa da gostuje u Torontu i onda je rekla: "Bre, Toco, šta radiš ovde? Ti si više popularan sada nego kad si bio. Vrati se nazad." On kaže: "Ne želim da se vraćam nazad." Onda malo-pomalo, jer je znao da ja neću da se vraćam. Onda me on pita: "Šta da radim? Hoćeš da se vratiš?" Ja kažem ne. Tamo sam već imala svoju radnju, radila sam, sad treba sve to da ostavim i da se vratim. Kaže on: "Zašto nećeš da se vratiš nazad? Rodila si dete koje viđaš samo ujutru i uveče. Valjda treba da provedeš neko vreme s njim." Time me je ubedio da se vratim, da bih bila s detetom, i onda smo se 1979. godine vratili za Beograd. I meni je bilo jako teško ovde zato što nisam bila 10 godina u Jugoslaviji. Bilo mi je teško da se snađem, ali vreme je učinilo svoje i onda je ovde počeo da se leči ponovo. Čim je došao, pogoršalo mu se zdravlje. Faktički od 18 godina provedenih s njim, bio je jedno, pa da ne preteram, ali 10 godina u bolnici. Ali ja nikad nisam odustala, i ja sam mislila da će on da preživi. Njemu se sve pogoršalo zato što ga je udario "Jatov" autobus, i tu ga je polomio. Bio je u Kliničkom centru. Bilo je pitanje da li će da preživi ili ne, i od tada je sve krenulo nizbrdo.
To se desilo na aerodromu ili?
- Ne, to se dogodilo na ulici, na raskrsnici Miloša Velikog i ove ulice što ide od Slavije dole, baš na samoj raskrsnici. Noću ga je udario autobus, polomio ga, od tada je sve krenulo nizbrdo. Bio je u bolnici, mislim šest nedelja. Imao je polomljenu ključnu kost, nogu i ruku, i glava mu je bila povređena.
Da li se on u bilo kom trenutku predao ili razmišljao o tome da će biti kraj?
- Ne, bar da ja znam. On je čak, kad je bio na VMA, hteo da izađe da odradi još nekoliko koncerata. Mislio je biće dobro, i jedno vreme je i bilo. Išlo je sve nabolje. E onda, kad je krenuo rat i kad su počeli da dolaze ranjenici, helikopteri svaki dan su leteli i on gleda i kaže: "Bože dragi, šta nam se dogodi sad sa ovom zemljom." Samo mi je rekao: "Molim te, kad umrem, vodi dete odavde, vodi Sašu odavde da ne doživi ovaj rat." Ja pitam: "Zašto ćeš ti da umreš?" On kaže: "Samo ti kažem, ako mi se nešto desi, pusti moju majku. Rat je na pomolu, samo ga vodi, idi odavde, nema šta da tražiš ovde ako ja umrem." I nekoliko meseci posle toga stvarno se i desilo, ali bilo je tu puno grešaka i lekara. Posle 35 godina mogu da kažem slobodno, neki lekari su bili divni, ali ne znam kako da objasnim. Na VMA su bile titule. Ovaj je general, ovaj je major, ovaj je pukovnik. Zato što je general, on mora da odradi ono što treba, iako je možda neki pukovnik bio bolji lekar. Napravljeno je jako mnogo grešaka i o tome nikad nisam htela da pričam zato što mislim da su određeni lekari dali sve od sebe, ali ima i onih koji su jako pogrešili. Mislim, da nije bilo nekih takvih stvari, možda bi on i prebrodio sve to. Bilo je šta je bilo, prošla sam kroz to strašno, i on isto, i shvatio je i on da je greška lekara. Samo je rekao: "Molim te, kad mene ne bude bilo, nemoj da pričaš ništa loše o ovim ljudima, dali su sve od sebe šta su mogli. Nisu pogrešili lekari, pogrešili su rukovodioci."
O čemu se radi?
- Trebalo je da mu napravi šant za dijalizu, i doktor koji je trebalo to da uradi je došao i rekao: "Goco, ja to ne mogu da uradim. Ja njega toliko volim, svim ljudima koje volim ne mogu ništa da radim. Idi kod načelnika, moli ga nek dovede nekog drugog." Kad sam tražila da dođe doktor iz Kliničkog centra, on mi kaže da ne može. Ja mu kažem da je doktor rekao da ne može to da uradi. Kaže, mora da uradi. Ja pitam šta će biti ako ne bude. On kaže da on garantuje za to. Imala sam sve privilegije da budem tamo 24 sata. Imala sam propusnice, ali jako sam se na neki način zamerala rukovodicima. Kad je urađen šant, posle tri dana nastupila je sepsa. I to je bilo strašno. Bila sam tu kad je to puklo, nisam znala šta da radim, pritisla sam ranu da ne ide krv. Bilo je pitanje da li da mu se seče noga ili ne, jer je urađen šant u preponi. Otrčala sam kod načelnika i rekla sam mu: "Vi ste naterali doktora da uradi operaciju. Šta sad treba da se vama seče noga ili Tomi? Ne dolazi u obzir, a vi radite šta god znate da mu spasite nogu." I onda je on doveo nekog doktora, premostili su nešto, šta nisu radili. Glavni krvni sud je bio presečen i nastupila je infekcija. Doveli su ljude koji su ga masirali, kupali ne znam ni ja u čemu sve, da mu sudovi prorade. I to je jedva proradilo. Pošto je on morao da ide na dijalizu, jedan doktor je pogrešio, izvadio mu je bubreg greškom, onda su morali da mu urade šant na ruci i on je u stvari i umro jer mu je taj šant pukao. Zavezali su ga. To veče bila sam do pola tri u bolnici i on kaže: "Idi, molim te, kući, sutra idem na dijalizu." Svaki drugi dan je išao na dijalizu i onda je mogao da jede i da pije šta god hoće. I kaže mi da idem da mu spremim pogaču, sir, paprike, šta je on voleo. I ja sam otišla, on se probudio. Posle toga je spavao i tražio me. Cimao je ruku. Oni su ga zavezali i on kako je cimao ruku kroz krevet, šant je pukao. Negde oko pola četiri, pola pet, kad je zazvonio telefon... Zvala me je medicinska sestra i kaže: "Dođi, molim te, brzo, Toma je na reanimaciji." Ja pitam šta je bilo, kaže da mu je pukao šant. Kad sam stigla, on je već bio izdahnuo, samo što je izdahnuo.
To je bio vaš poslednji razgovor kad je naručio šta će da jede?
- Jeste, ali nedelju dana pre toga mu je bilo jako dobro. On nije uopšte ustao iz kreveta, ležao je non-stop. Jednog dana mi je rekao da mu pomognem da dođe do prozora. Tamo je bila aleja onog drveća gde je pisalo Tito. I on je gledao i rekao kako je lepo napolju, samo da izađe jednom da udahne. Rekao je i da je gladan, a pre toga je bio u komi sedam-osam dana. Pitala sam ga šta mu se jede. On kaže jedna ljuta pljeskavica, jedan paradajz, jedna ljuta paprika i pivo da mu donesem. Kaže profesor ni slučajno ne sme. Kaže da će se udaviti. Rekla sam da ću da mu donesem, a on neka proba, ako može, može, ako ne... Prekoputa VMA imao je Rad svoj restoran, onaj fudbalski klub. I tamo sam otišla, napravili su oni sve to i ja sam njemu donela i on je to pojeo. Svi su stajali oko njega. Doktor je rekao da dovedu ljude ako ne bude mogao da jede da se ne zadavi. I popio je. Kaže: "E, ovo mi je zadnje, ovo će mi biti pričest." Verovatno je on sam osećao da neće dugo. Jednog dana sam otišla Saši na roditeljski sastanak i negde oko pet sati sam došla nazad. On je bio na 11. spratu, a ja čujem još dole u prizemlju neku muziku, peva neko. Kažem: "Bože, u bolnici pevaju", dođem gore, a on stoji na prozoru i peva. Svi su se skupili oko onog boksa gde je ležao. I kaže doktor meni: "Pusti ga." I to mu je bilo zadnje.
Šta je pevao, je l' se sećate?
- Pevao je onu pesmu, ne znam ko peva, mislim Himza Polovina "Pluća su mi bolna". I posle toga je pevao "Već godinu dana ima kako bolan ležim sada", tada su svi plakali. Pitam zašto plačete, on kaže zato što je to zadnje. Uvek se smejao. Nije govorio: "E, ovo je zadnje, ja ću da umrem." On kaže: "Ovo je poslednji put da me čujete da pevam." I uvek se smejao i tamo je pravio frke sa sestrama i stvarno je bio raspoložen maltene do poslednjeg dana.
A bio je svestan da mu je kraj?
- Jeste, ali nikad nije meni ništa rekao. Samo mi je rekao da vodim dete ako mu se nešto desi.
Kad ste vi postali svesni da je kraj?
- Kad je prvi put pao u duboku komu. Bio je kod kuće, dovodila sam ga svakog vikenda kući. Petkom uveče otpusnu listu, a nedeljom uveče sam ga vraćala. I taj poslednji vikend je došao i izveli smo ga da malo prošeta. Rekao je da ga leđa jako bole. Imao je kanilu u srcu kroz koju se jedno vreme dijalizirao, ja sam bila jako uplašena, nisam smela da ga pustim samog da spava, plašila sam se da mu to ne ispadne, da ne iskrvari. Non-stop je neko morao da dežura pored njega. U nedelju nije mogao da ode, u ponedeljak je došao doktor sa sanitetom da ga vrati nazad. I kad smo stigli u bolnicu, on je toliko vikao da ga bole leđa, nije znao šta će više od sebe. I onda je doktor uleteo unutra i rekao da mu brzo daju da se smiri da ga puste u komu da se ne pati. Sedam dana je spavao. Mislim, bio u komi. I kad je izašao iz kome, rekao je da je gladan i otada više nije mogao da ustaje. Nešto se desilo, doktor mi je posle rekao da se to proširilo na leđa, uz kičmu. I dva-tri dana pred smrt izgubio je vid, ali je svakoga prepoznavao po glasu. Ko god je došao, mislim svekrva moja, bio je Novica, dolazila je rodbina da ga obiđe, i on je svakoga po glasu poznao. Kad god neko progovori, on se okretao, ali nije video. Slučajno sam otkrila da ne vidi. Otvorili su mi terasu da pušim i upalila sam upaljač i videla sam da on ne reaguje. I kad sam mu donela upaljač pred lice, shvatila sam da ne vidi. Rekla sam doktoru da ne vidi. Kaže da je nemoguće. Rekla sam da ga vode dole na skener. I kad su ga vratili, rekao je da se već proširilo kičmom na mozak. To mi je bilo najteže kad sam shvatila da je to toliko otišlo daleko da nema više, samo nisam znala kad.
I dođe taj trenutak, vi saznate da je to i sada treba život nastaviti.
- Do poslednjeg dana sam verovala da će sve da bude kako treba. Međutim, kad se to desilo, odlučila sam da idem. Zbog svekrve nisam mogla da odem odmah posle Tomine smrti. Govorila je ko će spomenik da mu digne ako ja odem. Izdržala sam tu 11 meseci. Stavila sam spomenik. Majka je majka. On jeste bio moj muž, ali njoj je bilo mnogo teže. Posle toga sam spakovala dete i otišla za Toronto.
Kad vam najviše nedostaje?
- Pa uvek. Nema dana... Uvek pomislim da je tu šta bi radio. Bio je jako duhovit i uvek je pravio neke zvrčke. Uvek se pitam kakav bi mi bio život da je on tu, verovatno mnogo bolji.
U kom smislu?
- U svakom. Ali prihvatite ono što dođe. Morala sam da prihvatim to tako kako jeste. Imala sam Sašu, morala sam da se brinem za njega i da uradim sve što sam mogla da uradim, da njemu bude dobro. I to je tako. Naučiš tako da živiš. Od Tome sam mnogo naučila. Bio je drugačiji i uvek mi je govorio da nisu bitne stvari, nije bitna materija, već ono što osećaš u srcu. Njega nisu interesovali ni kuće ni automobili. Ništa mu nije bilo važno osim tih emocija koje nosi u sebi. Govorio je ako Saša odraste u dobrog čoveka, a to znači da je pun ljubavi i da je pun osećanja, snaći će se.
Koliko Saša ima Tominog?
- Saša ima mnogo Tominog, samo što on, ne znam da li je on to potiskivao u sebi, pa ga to muči i dan-danas ili je shvatio da ne može da bude dobar kao njegov otac, pa ga i to muči danas. On kaže: "Ja nikad nisam mogao da budem svoj. Moj otac je bio svoj, znao je ko je šta je, šta može, šta ne može. Ja sam u Jugoslaviji bio Tomin sin, kad sam došao u Toronto, tebe svi znaju i sad sam Gocin sin i nikad nisam bio sam svoj." I mislim da se izgubio u tome. Govorila sam mu da ide u drugi grad, da napravi sebi svoj život. Kaže, gde god da ode, to će biti tako. U nekoj situaciji deca poznatih iskoriste slavu oca i naprave od svog života mnogo. U nekoj situaciji deca ne mogu da se pomire s tim. Tek kad je ušao u pubertet, shvatio je i tatinu veličinu i njegove pesme i njegovu emociju i bilo mu je jako teško. Rekao je: "Bože, ja uopšte nisam mogao da verujem da moj otac radi to što radi tako kako radi." I jedno vreme je radio s muzikom, napravio je studio i onda je odustao. Završio je za tonca, radio u nekim velikim kompanijama dok nije došao kovid. Posle toga se to sve pozatvaralo. Sad radi part-tajm, nekoliko sati tu i tamo i to je to.
Kažu da ljudi, kad se dese takve stvari, saznaju ko su im prijatelji. Jeste li vi saznali ko su vam zapravo pravi prijatelji?
- Shvatite ko vam je prijatelj, ko je neprijatelj. Nije ih bilo puno. Nisam imala neprijatelje, ali nisam imala ni prijatelje. Sa estrade maltene niko, osim Lepe, Kalezića i Merime. Ona me je uvek, kad sam dolazila, zvala. Usnija i Merima su došle da ga posete u bolnici, iako on nije tražio. Ja vidim da pišu ljudi kao niko ga nije obilazio. Nije istina. Dolazili su ljudi na VMA, a on je rekao: "Nemojte da mi niko dolazi. O čemu da pričam, ljudi se plaše smrti. Oni misle ja ću da umrem, pa se i oni plaše toga." Nije hteo da prima. Osim Kalezića, on nije uopšte hteo da vidi bilo koga.
Kalezić je bio kum, ima li drugih koji su se javljali?
- Kalezić je bio i naš prijatelj, stvarno je bio uz nas, maltene do same smrti. I naša deca su se družila. Ovi drugi, ne. Niko.
A nakon Tomine smrti? Da li je neko nekad pozvao, da li je neko nekad ponudio nešto?
- Jako me je iznenadio Tozovac. Kad je Toma umro, nazvao me je i rekao mi ovako: "Čuo sam da ideš za Kanadu. Ne interesuje me da li imaš ili nemaš. Ja sam spreman da dam jedno 30.000 dolara tebi i tvom sinu da se snađete u Kanadi." Bila sam u šoku. Ja kažem: "Tozo, hvala, ali meni to ne treba." Molio me da uzmem, ali sam rekla ne. Prodala sam auto i s tim novcem sam otišla za Toronto. Toliko para sam potrošila za njegove lekove. Za šta god sam čula i znala, ja sam nabavljala. Iz Nemačke, iz Australije, iz Engleske. I nije mi žao. Materijalno sam bila na nuli. Ostao je taj auto koji sam prodala i otišla sam sa detetom nazad. Znala sam da u Torontu mogu da se snađem bolje nego ovde, i tamo sam počela da radim, on je pošao u školu. U početku sam radila dva posla, a onda sam otvorila jednu malu radnjicu u kojoj radim i dan-danas. Ja sam zadovoljna. Nemam nikakve milione, ali zarađujem dovoljno da može da se živi normalno. Ne znam šta je za koga normalno, ali iako je skup život u Torontu, posebno sada, još uvek uspevam da opstanem koliko-toliko.
Pesme, hvala bogu, žive i dalje. Sada, kad smo već kod toga, kada pomislite o Tomi, koje pesme se vi setite? Vi nemate svoju pesmu?
- Nemam. On ima koje je pevao, to su bile prolazne, da je i meni možda ispevao pesmu, možda bi i mene otkačio, ko zna. Ja imam nekoliko pesama onako baš, koje jako volim, kao što je "Zaboravljam pesmu". Volim i "Čekaj me" bez obzira na to što je nije on napisao.
Koju njegovu pesmu pustite kad želite da se setite svega i kad vam je najteže?
- Ma sve su mi, ali kad čujem "Šta je to u meni", onda shvatim u stvari ko je on bio i jako sam tužna onda. Shvatila sam za čim je on tragao, šta je on tražio. Tražio je nešto, ja se samo nadam da je našao. I to mi je bilo strašno jer to je poslednja pesma koju je napisao. On ju je pre nego što je otišao u bolnicu snimio, samo on i klavir. Ništa više. I to je onako čudna pesma. Moraš dobro da je slušaš da bi je shvatio. Nije pesma za veselje. Ali ako pustiš i samo odslušaš, onda shvatiš da život možda nije ovo što mi živimo. Možda je to sasvim nešto drugo, bar za njega bilo. E, to je ono što mi je onako baš, baš bolno.
Šta deca imaju njegovo?
- Saša ima njegovu tvrdoglavost, a nema upornost. Liči na njega, hoda kao on. Mislim da ima puno muzike u sebi, ne da peva, ali da to oseća. Žaklina se sad malo promenila. Ona je bila isti otac. Kad se pojavila kod mene na vratima, nije morala da kaže ko je. Nju je doveo direktor Duško iz Šumadije kad je prvi put došla da traži oca. Odmah sam joj rekla da ne mora da kaže ko je. Znala sam da je Tomina ćerka. Počela je da se smeje. Tad je imala 17-18 godina. Ima i ona puno očevog, ali ne znam da li peva, ili ne peva, verovatno ne, ali ima dosta Tominog, ima dosta i majčinog.
Imate li unučiće?
- Ne. Imam, ali od nje. Od Žakline, ona ima sina.
On ima li nešto dedino?
- On isto voli muziku.
Gde oni žive, u Holandiji?
- U Holandiji, da. Ima i on u sebi muzike, ali mislim da više liči na svog oca nego na dedu. Moj sin nije ni oženjen i kaže da ne želi ni da se ženi.
Negde ste to prihvatili, ali da li vam to teško pada što neće?
- Ne. Ja sam naučila da poštujem ljude, ono što oni hoće. Nisam imala namere ni njega da pritiskam za nešto što neće. Ja sam ga pustila ne bi li on sam odlučio šta njemu odgovara, šta njemu ne odgovara, a ne da ga ja pritisnem da se on ženi da bih ja imala unuče. Ako on ne želi dete, glupo je da ja tu nešto... On jednostavno kaže ne. Ne želi uopšte da se ženi. Hoće da živi svoj život. Možda da je došao ovde, možda bi bilo drugačije, ali on ne želi uopšte da dođe ovde.
Mi svi mislimo da znamo Tomu jer smo ga upoznali kroz pesme, upoznali smo ga kroz priču o njemu. Međutim, realno gledano, pravu istinu o njemu znaju samo ljudi koji su ga zaista intimno poznavali. Šta je ono što vi znate o Tomi što niko od nas ne zna?
- Već je sve ispričano. Mislim da je Toma uvek stavljao svoje emocije ispred sebe u odnosu na sve. I to ljudi nikad nisu mogli da razumeju. To je nešto što je on. Ne znam kako da to objasnim. Recimo, znao je da okupi Cigančiće u Leskovcu i da ih odvede u robnu kuću i sve ih obuče. I sutradan ih vidi opet onako bose i kaže: "Šta je, bre, bilo?" Oni kažu da imaju braću i sestre, morali su da im daju, pa sad da im kupi ponovo. To što je on nosio u sebi i što je mogao da uradi sve za druge ljude da bi bili srećni, da bi se na trenutak osećali bolje... Nema puno ljudi koji to rade. Uvek su ljudi stavljali sebe u prvi plan, a on ne. I to je ono što sam ja shvatila i tamo kad je bio. Kad vidi one ljude na ulici, on stane i ovako sve što ima u džepovima on im da. Kaže da ti ljudi žive na ulici. I znao je da sedne dole s njima da priča, iako nije znao engleski, pa... Ali mislim, eto, to je bio u suštini Toma. Toma je tražio nešto što nema u običnim ljudima. Zato su ga mnogi koristili, ali njemu to nije bilo važno.
Šta mislite, po čemu će ljudi i za sto godina pamtiti Tomu?
- Imam utisak da će svim onim ljudi koji u sebi imaju iole emocije i ljubavi Toma uvek biti blizak. Uvek. I čak i oni koji nemaju, kada počnu da ga slušaju, oni nađu deo sebe u njegovim pesmama i zato će on da živi dugo. Jer emocije su jedine koje mogu na neki način da sastave ljude, da ih ispune. Ipak je ljubav nešto što je najjače. Ne pomažu ni milioni, ne pomaže ništa. Ako ste srećni, srećni ste što ste zdravi i što volite nekoga ili nešto, bilo šta i mislim da je to ono pravo i to je to zbog čega će on da živi. Ljubav nikad ne umire.
Hoćete reći da je Toma bio ljubav?
- Jeste. I to velika. I moja i svih ljudi koji ga vole.
Razgovarao Goran Jovanović