Devet godina pošto je uspostavio prvi telefonski poziv, Aleksander Graham Bel izveo je novi eksperiment: na navoštenom kartonskom disku 15. aprila 1885. snimio je sebe kako kaže: "Čujte moj glas - Aleksander Graham Bel".
Disk je u zbirci prvih zvučnih zapisa muzeja Smithsoniana 128 godina čekao digitalno doba, a tada su računarska tehnika, jedan rukopis i malo kopanja po arhivama potvrdili kako je reč o jedinom poznatom zapisu Belovog glasa.
Restauraciju, koju su izveli naučnici sa Smitsonijan instituta je uključivala optičko skeniranje diska u sliku visoke rezolucije, a zatim njenu konverziju u digitalni audioformat. Ovaj neobičan podvig su izveli fizičar Karl Haber kao i kustos nacionalnog muzeja američke istorije Karlin Stivens.
Bel je eksperimente sa zvukom izvodio u Vašingotnu između 1880. i 1886. godine, radili su u Bel Volta laboratoriji u saradnji sa svojim rođakom Čičesterom Belom i tehničarom Čarlsom Sumnerom Tajnterom. Nakon što je Tomas Edison, 1877. godine uspeo da zabeleži zvuk na foliji, Bel je morao da unapredi proces. Neka njegova istraživanja svetla i zvuka predvidela su komunikaciju pomoću optičkih vlakana.
U laboratoriju su Bel i njegovi saradnici testirali različite materijale kako bi kreirali prvi audioaparat. Tačne metode koje su koristili za puštanje snimaka ostale su na žalost izgubljene u istoriji. Snimljeni diskovi bili nemi muzejski eksponati i naravno nije se znalo ni šta je zabelženo na njima, sve do sada kada je "otkriveno" šta je Aleksander Bel "ugravirao" na njima.
Na snimku se uglavnom čuje Bel kako snažnim škotskim naglaskom izgovara niz brojeva, zatim dolarske iznose, npr. "tri i po dolara", "sedam dolara i 29 centi" i na kraju "3.785,56 dolara".
