Foto: Siberiantimes Com

Zavet predaka

Tolstojev čukununuk u Hramu Svetog Save: Vidi Srbiju, pa umri

Želeo sam barem jednom, samo jednom, da udahnem vazduh moje bratske, junačke Srbije. Ne znam koliko ću poživeti, ali sam siguran: sad mogu mirno da umrem, kazao je Genadij Murigin Ivanivič Tolstoj

Društvo
> 00:00h

BEOGRAD - Genadija Murigina Ivanoviča Tolstoja, čukununuka čuvenog ruskog pisca Lava Tolstoja, neka čudna misao opsedala je i progonila, decenijama, da vidi Srbiju. Kaže: da je vidim pre nego što odem s ovog sveta. U sećanju je poneo najlepše priče majke Ane i oca Filipa, praunuka slavnog ruskog pisca, koji su drugovali sa srpskim vojvodama, sveštenicima i mnogim umnim ljudima koje je sudbina progona posle Prvog srpskog ustanka zaustavljala u sibirskim prostranstvima nekadašnje, carske Rusije. Nisu mu bile teške godine, troši osamdeset i treću, ni oko šest hiljada kilometara, koje je prevalio iz Novosibirska. Želja je od svega bila jača. Da se sretne sa Srbijom i ispuni zavet predaka: "Možeš da obiđeš ceo svet, ali Srbiju nemoj da zaobiđeš." "Želeo sam barem jednom, samo jednom, da udahnem vazduh moje bratske, junačke Srbije. Ne znam koliko ću poživeti, ali sam siguran: sad mogu mirno da umrem". Dok u šetnji Beogradom upija slike iz priča i sećanja njegovih roditelja, današnja prestonica Srbije je za njega "nešto drugo".

"Sa godinama, a vidite da ih imam i previše, želja mi je bivala sve snažnija. Da poljubim ovo parče planete, ponesem grumen zemlje. I, sad, da zavetujem moje potomke da me s ovim grumenom sahrane", kaže Tolstoj, inače profesor Međunarodne slavenske akademije, autor desetina zbornika i publikacija, brižni sakupljač istoriografskih beležaka o viševekovnim vezama srpskog i ruskog naroda, posebno značajnim za vreme carske Rusije. Uz to je i slikar, čiji su radovi u gotovo svim galerijama svetskih metropola. Čukununuk slavnog pisca obišao je Hram Svetog Save. Posetio Srpsku akademiju nauka i umetnosti, poklonio se senima patrijarha Pavla u Rakovici.

Svojim foto-aparatom Genadij je beležio slike Beograda. Ali, one, naružene bombama, nije želeo da ovekoveči. - Ne treba mi dodatna tuga - kaže.

"Dovoljno sam tugovao i bolovao dok je Srbija, devedesetih, stradala. Ko da zaboravi pogrom na Kosovu i Metohiji?! Imao sam želju i tamo da odem. A tamo možda ne bih izdržao susret sa nečijom tuđom vojskom oko drevnih, prelepih manastira".