ALEKSANDRA JERKOV: Šta to kriješ, Aida?
Foto: Lična Arhiva

Srbija i 21. vek

ALEKSANDRA JERKOV: Šta to kriješ, Aida?

Lični stav -

Možda ste čuli da je film „Quo vadis, Aida?“ dobio nagradu za najbolji evropski film u 2021. godini, da se radi o daleko najprestižnijoj evropskoj nagradi i jednoj od najprestižnijih u svetu, možda ste čuli da je rediteljka ovog filma Jasmila Žbanić dobila nagradu za najbolju režiju u Evropi, a da je naša glumica, Novosađanka i profesorka glume na Akademiji umetnosti u Novom Sadu Jasna Đuričić izabrana za najbolju evropsku glumicu i time stala rame uz rame sa Entonijem Hopkinsom, jednim od najvećih glumaca svih vremena, koji je dobio istu takvu nagradu u muškoj kategoriji.

Možda ste čuli, a možda i niste. Zapravo, mnogo je verovatnije da niste, jer ako niste pažljivo pratili margine vesti i gledali informativne emisije do samog kraja, ta vam je vest potpuno promakla. Jedina naslovna strana koju je ova vest dobila dan nakon osvajanja ove značajne nagrade bila je ta da je sramota to što se neki raduju ovoj vesti, ostali nisu smatrali da je ovo značajna vest. Uostalom, naši glumci i filmovi sa ovih prostora ovakve nagrade dobijaju svakodnevno, zar ne?

Ono što jeste gotovo sasvim izvesno to je da ovaj film niste pogledali legalno u Srbiji, jer nijedan distributer nije objavio prava za emitovanje ovog filma, baš kao ni nijedna televizija, uprkos činjenici da je umetnička vrednost ovog filma prepoznata na svetskom nivou, da nijedan film u našoj skorijoj istoriji nije dobio ovakvo priznanje, da u njemu glumi veliki broj glumaca iz Srbije i da film govori o događajima iz naše ne tako davne prošlosti. Čini se da upravo u ovom poslednjem leži osnovni problem.

Nije problem film, nije problem gluma u njemu, režija, njegova umetnička vrednost - o tome su se izjasnili oni čije su stručnost i kompetencija prepoznate i priznate na mnogo višim nivoima od ovog našeg - problem je, što se svakog dana potvrđuje, upravo tematika filma. Sve je veći broj onih koji, uprkos tome što ponosno izjavljuju „niti sam gledao film, niti imam nameru“, tu malenu činjenicu ne vide kao prepreku da o istom tom filmu koji nisu pogledali imaju savršeno nepokolebljivo mišljenje, često i umetnički sud, tvrdeći da se radi o bezvrednom ostvarenju koje je dobilo nagradu samo zbog toga što se nastavlja vekovna svetska zavera protiv Srba i srpskog naroda i težnja da se MI još jednom prikažemo kao zločinci, ubice, genocidan narod i zle ubice nevinih Bošnjaka, kojih, ako samo malo bolje razmislimo i vratimo se na tu priču, uopšte i nije moglo biti ubijeno baš toliko koliko se tvrdi, što je, opet, ništa u poređenju sa tim šta su ONI NAMA radili, a opet se niko nije setio da snimi film o našim stradanjima, a sve i da jeste, taj film nikada ne bi bio nagrađen i tako dalje.

A tematika filma je jednostavna - radi se o hrabrosti jedne žene u jednom zlom vremenu i njenoj borbi da spase porodicu od zlih ljudi koji su počinili najveći zločin u Evropi nakon Drugog svetskog rata. Ne od zlih naroda, nego od zlih pojedinaca. I to onih koji su za taj zločin osuđeni i koji nemaju prava, baš kao što to nemaju ni navodne patriote i ljubitelji srpskog naroda, da taj zločin prebacuju na ceo srpski narod.

Regionalna akademija za razvoj demokratije zatražila je od Radio-televizije Srbije da omogući građanima da pogledaju ovaj film. On ne sme biti zabranjen građanima, ne sme biti cenzurisan, a oni koji ga kriju moraju da otkriju šta to tačno kriju od građana. Šta je to u tom filmu što građani Srbije ne smeju da vide, čuju i saznaju? Šta to kriješ, Aida?

Prijavite se za kurir 5 priča
Naš dnevni izbor najvažnijih vesti

* Obavezna polja
track