DA LI SMO IŠTA NAUČILI IZ ČERNOBILJA? Četiri decenije od katastrofe, da li svedočimo novoj renesansi nuklearne energije
Četrdeset godina nakon Černobila, svet ponovo živi u senci nuklearnog straha — ko danas drži prst na „dugmetu“ i koliko smo blizu nove katastrofe? Sutra se obeležava godišnjica nuklearne katastrofe koja je devastirala sever Ukrajine, Belorusiju i veliki deo Istočne Evrope. Stotine života je izgubljeno, a posledice ove katastrofe i danas otvaraju pitanje da li je nuklearna energija budućnost ili opasan eksperiment.
O ovoj temi su u emisiji "Puls Srbije vikend" kod voditeljke Krune Une Mitrović govorili: Dalibor Arbutina, direktor javnog preduzeća "Nuklearni objekti Srbije" i Luka Velimirović, novinar Kurira i sociolog.
Da li smo išta naučili iz Černobila i da li je svet danas bezbedniji nego 1986. godine?
Arbutina ističe da smo naučili da su sadašnji reaktori takvog dizajna da su ovakvi akcidenti praktično nemogući. Svi smo svesni da je nuklearna energija doživela svoju renesansu i da se masovno grade nuklearni reaktori, odnosno nuklearne elektrane. Upravo je Sovjetski Savez, odnosno Rusija, najviše naučio, jer je sve vreme razvijao nove reaktore koji su sada potpuno bezbedni. I ostatak sveta, koji takođe koristi nuklearnu energiju, usavršio je svoje dizajne, tako da su ovakve nesreće danas praktično nemoguće.
Šta se dešava sa reaktorom broj 4 četiri decenije kasnije?
- Kada govorimo o reaktoru broj 4, on ima zaštitnu strukturu od čeličnog tipa. Imao sam priliku da budem u Černobilju, baš pored tog sarkofaga. To je impozantna građevina koja je projektovana da narednih 100 godina štiti taj region i spreči širenje kontaminacije koja je ostala u samom reaktoru. Zanimljivo je i to da taj prostor danas ima i 4.000 solarnih panela, pa se na neki način koristi i za proizvodnju energije. Takođe, često se zaboravlja da je sama nuklearna elektrana nastavila da radi sve do 2000. godine – dodaje Arbutina.
Nuklearna bezbednost i nova geopolitička uloga nuklearne energije
Kada govorimo o svojevrsnoj zoni isključenja kao laboratoriji, zona od 30 kilometara postala je jedinstveni rezervat prirode, ali i podsetnik na to koliko je ljudsko prisustvo krhko. Međutim, ova zona više nije samo turistička atrakcija i naučni centar, već i utvrđena vojna linija.
Luka Velimirović složio se sa Arbutinom da danas nemamo toliku pretnju od nesreća kada su nuklearne elektrane u pitanju, jer su bezbednosni protokoli na znatno višem nivou nego 1986. godine.
- Ono što mi danas imamo kao najveći problem jeste to što se nuklearne elektrane, što vidimo i u slučaju Irana, sve češće koriste kao svojevrsni „čip“ u pregovorima u diplomatskim krugovima. One postaju sredstvo za pregovaračkim stolom – kaže Velimirović i dodaje:
- Kada bismo imali nuklearne elektrane širom sveta, one su zaista efikasne i omogućavaju brzu proizvodnju energije, ali, na primer, 2011. godine u Fukušimi imali smo problem koji nisu izazvali ljudi, već zemljotres. To je praktično uništilo kompletan ekosistem tog područja i dovelo do toga da su pojedina sela i manja mesta potpuno napuštena.
Zabranjeno preuzimanje dela ili čitavog teksta i/ili foto/videa, bez navođenja i linkovanja izvora i autora, a u skladu sa odredbama WMG uslova korišćenja i Zakonom o javnom informisanju i medijima.
Kurir.rs