"PA, JE LI TO MOGUĆE"! Autor je najčuvenijeg gola u istoriji Jugoslavije: "Nisam bio svestan, a onda sam nazdravio lozom"
Transkript najslavnijeg komentatorskog praćenja jedne fudbalske utakmice u bivšoj Jugoslaviji doslovno glasi ovako:
"Nema više vremena za bilo šta... Nema vremena... 45:38. Vujović, Vujović... Evo, šansa! Gol! Gol! Gol! Ljudi, pa je li to moguće?! Ludnica! Šta je ovo!?"
Utakmica u okviru kvalifikacija za Evropsko prvenstvo odigrana je 21. decembra 1983. godine u Splitu pred 29.331 gledaoca.
Golove za domaći tim postigli su Safet Sušić u 31. i 53. minutu, i Ljubomir Radanović u 90. Golove za Bugarsku postigli su Iskrenov u 29. i Dimitrov u 60.
Jugoslavija je igrala u sastavu: Zoran Simović, Zoran Vujović, Miodrag Ješić, Srećko Katanec, Luka Peruzović, Ljubomir Radanović, Zlatko Vujović, Ivan Gudelj, Safet Sušić, Mehmed Baždarević, Marko Mlinarić (Sulejman Halilović). Selektor je bio Todor Veselinović.
Gol koji je proslavio Mladena Delića i Ljubomira Radanovića
Scena je proslavila Mladena Delića, jednog od najzanimljivijih komentatora i najboljih sportskih novinara na prostorima bivše Jugoslavije, ali i strelca pobedničkog gola - tadašnjeg defanzivca beogradskog Partizana Ljubomira Radanovića.
"Nije samo moj, već naš, jugoslovenski igrački i navijački, tačno je samo da sam ga ja dao, a ne broji se! I ne treba da se broji samo meni...", rekao je jednom prilikom Radanović.
Radanović se još jednom osvrnuo na gol u Splitu.
"Opet mi se onaj "moj gol" vrti u glavi, a ne mogu da ga objasnim. Ubeđivali su me da sam ga baš ja postigao, saigrače sam posmatrao nemo, izgubljeno nisam mogao da poverujem da smo stvarno pobedili. Želeo sam da poverujem, da se radujem... nisam mogao! Tek kad sam sa Svetlanom i Gavrilom stigao kući, u Beograd, rekoh: "Hajde ženo da nazdravimo velikoj našoj pobedi... " Popismo po jednu domaću, cetinjsku lozu. I ako sam se radovao tom golu, toj pobedi, nisam onako od srca: toliko puta sam dobro igrao a baš sada, kada sam podbacio, da učinim najviše mogućno!? Tvrdim: državni tim koji je u Splitu eliminisao Bugare iz Kupa nacija nikad neće moći da ponovi takav podvig tako lošom igrom! I takvu igru nikad neće ponoviti".
Prvi koraci u Lovćenu
Radanović je prve fudbalske korake napravio u rodnom Cetinju za lokalni Lovćen.
Zanimljivo je da je u mlađim kategorijama igrao na raznim pozicijama, pa je čak stajao i na golu.
"U seniorskoj ekipi matičnog FK Lovćen igrao sam na svim mestima, jednom, protiv Teteksa, čak i na golu. To su moji početni podvizi, posle... bilo ih je još".
U tom malom ali najdražem Lovćenu, na Cetinju, rodnom gradu državi, počeo je da mašta o "koracima od sedam milja" fudbalskim i životnim.
"Supruzi Svetlani govorio sam: videćeš... kad jednog dana obučem Partizanov, pa posle i državni dres ... Molio sam je da "o tome" nikom ne priča, da mi se ne bi smejali. O takvoj nameri smo se kasnije zajednički dogovarali, onako mladalački, đački. Ona je počela da mi veruje, čak je sugestivno delovala na mene, tako da sam joj i ja sam počeo da verujem!"
Dodao je:
"Moj otac, Gavrilo (51), vozač u penziji, nije se protivio mojim namerama. Još tada mi je takođe mnogo verovao, smatrao me odraslim i zrelim. I majka, Branka (46), kao i sestra Tanja (19), slagali su se da u fudbalu i životu učinim "nešto više", a svi ti prećutni pristanci upućivali su me na "biti ili ne biti". Hrabrili me i požurivali, ulivali mi natčovečansku snagu. Razmišljao sam: potičem iz poštene radničke porodice, roditelji su sav trud uložili u skromnu kuću (otac je mnogo voleo da ima svoj dom) zašto i ja ne bih krenuo njihovim putem... Dok sam još bio na Cetinju kuća je završena (pomagao sam samo fizičkim radom), kasnije je uneto i nešto nameštaja, živeli smo pristojno".
"Pored sveg zadovoljstva u takvom, nerasipničkom životu, poželeo sam još veću samostalnost. Nije se radilo o novcu, već o nekakvom prestižu, tačnije prevazilaženju sebe samog. Rekoh već: Svetlana se slagala da "krenemo u život", i njeni roditelji Miša, profesor logike i filozofije (tada je bio direktor cetinjske Gimnazije) i Nina, takođe prosvetni radnik, bili su upoznati s mojom, odnosno našom namerom. Bio sam njihov đak, i oni su me cenili, verovali mi. I, baš kad je u obe porodice sve došlo na svoje mesto, iskrsla je sasvim neočekivano sjajna prilika: za mene, Ljubomira Radanovića, ne mnogo poznatog fudbalera Lovćena zainteresovao se Partizan! Bože, bože, niko drugi do... Partizan, klub moje porodice, moj najdraži klub!"
Ljubo ide u Partizan
Cetinjem je planulo:
"Ide Ljubo u Partizan, neka... mnogo ga je voleo i želeo odmalena, dobra mu sreća! U njemu su i ranije dobro igrali naši slavni Pajevići, braća Mišo i Pušo (Božidar), ni Ljubo neće zatajiti..." Ja... nisam znao šta ću od sreće! Brzo su me pozvali na razgovor ljudi iz Partizana, Špira Sinovčić i Vučina Čagorović, još brže smo se dogovorili. Nikakve pare (čast mi je bila da zaigram u Partizanu!) i samo jedno obećanje stan. Ali, odmah zatim obrvala me nekakva neverica u sebe kako ću opravdati dolazak u veliku, i toliko željenu sredinu? I tad mi je Svetlana prva pritekla u pomoć: povremeno je dolazila sa Cetinja, podsećala me na raniji dogovor da zajednički istrajemo. Nisu to bile moje igračke, već psihološke krize... Na samom startu za novi klub, u jesen 1981, bio sam prilično rovit, pratile su me povrede, često sam bio u bolnici. Tada sam odlučio da se svojski pripremim..."
U Partizan je stigao, kako je kasnije priznao, ne kao pojačanje, već na mala vrata.
"Na skopskom zimskom turniru (1982) postigao sam volejom pobedonosni gol protiv Vardara (1:0), od tada je sve krenulo nabolje. U prolećnom delu šampionata 1981/82. odigrao sam desetak utakmica, da bi potom (jun 82) došao Miloš! Prethodni moji fudbalski učitelji: Savo Zerbin, Sreten Begović, Rade Đurović, Tomislav Kaloperović učinili su svoje, Miloš Milutinović je moja fudbalska nadgradnja! On me je, tvrdim, doveo do mlade i seniorske reprezentacije, predao me Ivanu Toplaku, Todoru Veselinoviću, Ante Mladiniću. Ne odričem se svojeg rada, upornosti i poslušnosti, naprotiv: samo tako mogao sam da opravdam Miloševo preveliko poverenje on je to od mene uveliko zaslužio!"
Prvi gol posle pogibije Mancea proslavio klizeći
Pored gola u Splitu, Radanović će ostati upamćen i kao čovek koji je postigao prvi gol za Partizan posle pogibije Dragana Mancea.
Radanović je protiv Prištine postigao gol i proslavio ga u Manceovom stilu klizeći po travi sa visoko uzdignutih ruku. Zanimljivo je da ga je postigao u poslednjim sekundama, baš kao i protiv Bugara u Splitu.
"Danima se nije treniralo, odlazak nekolicine nas kod njegovih roditelja... u jednom razgovoru sa igračima sam kao kapiten rekao, ako neko da gol, da proslavi kao on. Pogodio sam i shvatio da moram da proklizam kao što je on to radio prema Zapadu. Svi su plakali, bilo je jako dirljivo. Njegova smrt je obeležila moju karijeru u negativnom smislu".
BONUS VIDEO: