PRIČA O SENEGALU - FINALISTI KUPA AFRIČKIH NACIJA: Zemlja u kojoj narod iskreno voli fudbal!
Reporter Kurira, Viktor Lazić
Senegal nije omiljena turistička destinacija. Nama daleka afrička zemlja, za koju se viza vadi jednako lako kao umnjak (morao sam da se za nju pojavim u Berlinu, a zatim još dva dana da potrošim na njeno produženje u Dakaru), poznata je u svetu po fudbalu i po – pljačkama. Značenje ove zemlje na lokalnom jeziku volof znači gostoprimstvo (teranga). Ovde, barem tako tvrde, strance dočekuju kao najrođeniju rodbinu. No, rodbina može da se dočeka na razne načine. Većina influensera sa Balkana koji su nedavno ovde boravili već su prvih dana putovanja bili opljačkani, pa sam u ovu zemlju došao s ubeđenjem da će i meni biti priređen sličan rodbinski doček. Za razliku od profesionalnih brojača država koji ovde dolaze na najviše dva, tri dana, ja volim da zemlje dublje upoznajem, pa sam planirao da u Senegalu provedem četrdesetak dana. Iznajmio sam auto i krenuo stepskim i pustinjskim rutama uzduž i popreko ove divne zemlje.
Senegalci mnogo vole sport. U rano jutro, ali i u bilo koje drugo doba dana, parkovi su prepuni ljudi koji vežbaju na improvizovanim spravama. Nije retkost da se duž puta prođe pokraj niza ljudi koji rade trbušnjake. U najsiromašnijim krajevima ove zemlje deca ne traže novac ni čokoladu od stranaca, već – loptu. Kada je nemaju, šutiraju prazne plastične flaše i tako ih vešto driblaju da mi se čini da bi im i Ronaldo pozavideo.
Zato nije začuđujuće što će se ove godine u Senegalu održati juniorske letnje Olimpijske igre, a nisam se iznenadio ni kada sam čuo da je u osmini finala Afričkog kupa Senegal ubedljivo pobedio Sudan, što je nagoveštavalo da je njihov tim dobro uigran i da obećava visok plasman. Nisam okoreli navijač ni Senegala ni Malija, pa sam se tokom malo vremena koje imam u prestonici, Dakaru, baš tokom njihovog suočavanja u četvrtfinalu, našao u Muzeju afričkih civilizacija. Obezbeđenje me je gledalo u čudu. Iako su dužni da me pretresu i pregledaju torbe, samo su mahnuli rukom da prođem i sakrili se iza paravana. Uskoro su se celim muzejom prolomili urlici, dranje kakvo nikad nisam čuo a zatim i pesma. Senegal je pobedio Mali jedan nula. Zarazno je njihovo fudbalsko ludilo, teško je ne navijati za Senegal kada se doživi strast i ljubav koju Senegalci ispoljavaju prema svom nacionalnom timu. Čini se, svako od njih bi život dao za jedan dobar šut, kao da nema ničeg u životu što im je preče od gola njihove reprezentacije.
Utakmica Senegala protiv Egipta otpočela je dok sam plovio u trošnom čamčiću po Crvenom jezeru. To je jedna od glavnih turističkih atrakcija. Među najslanijim jezerima na planeti, salinitet mu dostiže čak četrdeset odsto. Dom je specifičnih algi koje proizvode beta-karoten (crvenkasto-narandžasti pigment) koji im služi kao štit. Međutim, mnogobrojne poplave razvodnile su jarku boju, pa četiri godine ono uopšte nije bilo tako crveno – sve do nekoliko meseci pred moj dolazak. Zato sam požurio da vidim ovo čudo, jezero boje krvi, pre novih kiša. Dok sam plovio u narandžastom čamčiću tako obojenom da dodatno privuče malobrojne turiste, vodič mi je objasnio kako je ovo jezero nekada bilo puno ribe, da je imalo vezu s okenom, ali da je vremenom ta veza prekinuta, jezero je postalo izuzetno slano, pa sada ne mogu da love ribu jer je sva izumrla, ali love turiste. „Ni riba ni turista”, žali se vodič, koji je zatim iz skrivene torbe izvadio niz peščanih slika i začas brodić pretvorio u pokretnu prodavnicu suvenira. Sad nemam kud, tu sam na milost i nemilost prodavca koji ima sat vremena da me ubedi da kupim njegovu umetnost. U tom trenutku je započela utakmica. Vodič i vlasnik čamca koji nas je ogromnim štapom vodio zabadajući ga u zemlju, izvadili su telefon s ogromnim ekranom i naredih pola sata proveli smo na jezeru veslajući i gledajući utakmicu. I više od toga: mahali su rukama pokušavajući da skrenu pažnju igračima na ekranu gde treba da šutnu; brodić se krivio čas levo čas desno, u zavisnosti od toga gde je pala lopta, a njihovo uzbuđenje je raslo sa svakim minutom koji je prolazio. Već sam pomislio da ćemo završiti u jezeru (verovatno bi i tad iznad vode držali telefon i navijali), kada smo stigli u pristanište sklepano od odbačenih i raznobojno ofarbanih kamionskih guma.
Ceo Senegal zdušno prati svoju fudbalsku ekipu, svaki šut, svaki korak svojih igrača, to sam shvatio tokom utakmice s Egiptom. Ako neko nešto radi, u svakom slučaju prati fudbal. Vozači kamiona jednim okom gledaju na put, a drugim u ekran. U prodavnice koje imaju televizor ne može se ući od gužve. Mnogi nemaju televizor kod kuće, pa odlaze do prodavnica i kafića da gledaju Afrički kup. Često se kod tih televizora prave dugački redovi; oni na kraju ništa ne vide, ali barem čuju i jednako poskakuju i raduju se, jednako očajavaju kada se propusti dobra šansa.
Ne zna se koliko je tačno ljudi u ovoj zemlji završilo u bolnici zbog fudbala tokom mog boravka, ali taj broj svakako nije mali. Sa svakim korakom njihovih fudbalera milioni ljudi u Senegalu pada u trans, skaču, vrište, a kada su pobedili, od sreće su krenuli da udaraju u svaki metal, pa i svaki auto, na koji naiđu. Moj auto najednom je postao omiljeni muzički instrument stotinama dece na putu koja su u oduševljenju rešila da mi po autu tapšu, da uvežbavaju na njemu šut punom nogom i udaraju svom silinom što otvorenom šakom, što pesnicama. Da li osiguranje pokriva pobedu Senegala u fudbalu, to ću tek saznati. Bezbrojni kamioni kojima su ispunjeni neugledni sokaci puni peska i prašine mnogo su bolje prošli, ali su ovi gospodari drumova iznenada postali izvor neviđene buke: nošeni ushićenjem vozači trube svom snagom. Od uzbuđenja Senegalci više ne mogu da se normalno voze u automobilima: na krovovima mnogih vozila najednom se našlo na desetine ljudi sa zastavama i u majicama nacionalnih boja.
Ne mogu ni da zamislim kako će izgledati ako Senegal ponovo osvoji Afrički kup, kao što je to učinio ne tako davno, 2021. godine. Senegal i sa ovim pobedama gori, cela zemlja je jedna ogromna vatra, aplauz, usklik, jedano ogromno srce koje umalo nije prepuklo od sreće. Strahujem od pomisli koliko je u toj sreći razbijeno automobila i planiram da svoj auto dobro sakrijem tokom sledeće utakmice, a naročito neposredno posle nje.
Senegalci ne vole da se fotografišu. Retki su oni koji će pristati da ih uslikte čak i kada ih lepo zamolite. Nije retkost da burno reaguju kad ugledaju telefon ili kameru u rukama, čak i kad nije uperena ka njima. Teško je reći zašto je kod njih otpor prema fotografisanju toliki: mešavina religije koja ne gleda baš blagonaklono na prikazivanje lica, stidljivost i osećaj sramote, briga ko će i kako upotrebiti fotografiju, a naročito briga da turista ne napravi razglednice i postane milioner od njihove slike a oni ne dobiju ništa. To nije hiperbola, ni ironija: jedan Senegalac mi je detaljno objasnio da je to široko rasprostranjen strah, jer su pre jednog veka francuski putnici često pravili razglednice sa scenama iz senegalskih sela i prodavali ih po Parizu. Zbog toga, čitav vek kasnije, ne može da prođe ni jedan dan da se barem neko ne brecne na nemarnog turistu sa telefonom u rukama. Senegalci ne reaguju burno samo na fotografisanje ljudi: jedan čovek me je naterao da obrišem fotografije njegovog konja, a kada je moja prijateljica fotografisala neobičnu benzinsku pumpu, čovek sa krova je zapretio da će je gađati ogromnim kamenom. Zbog toga se nisam iznenadio kada sam video da grupe stranaca koji su došli preko agencija nisu smeli čak ni da drže telefon u rukama.
Taman sam se navikao da fotografišem krajnje obazrivo, kad, u najluđem slavlju, dok skaču i pevaju po ulicama, Senegalci (a bogme i Senegalke, uobičajeno veoma povučene muslimanke zavijene u marame) odjednom ne samo da vole da se fotografišu, nego i traže da ih snimam dok urlaju, pevaju i ljube svoju zastavu! Ponosni na svoje nacionalne boje – žutu, crvenu i zelenu, kada nemaju zastave, prave je od povrća i voća po tezgama. Tako mi prilazi gospođa koja maše žutom, crvenom i zelenom paprikom i traži da u nju uperim moju kameru, makar se od toga obogatio!
Moglo bi se reći da je Afrički kup rođen u Parizu. Prestonica stare kolonijalne sile privlači neviđenom snagom ljude iz svojih bivših poseda, a bogami i iz ostatka Afrike. Čak 107 igrača na ovom kupu, uključujući proslavljenog senegalskog golmana, rođeni su u gradu svetlosti. U slučaju senegalske reprezentacije, nešto više od polovine igrača je rođeno u njihovoj zemlji što je prava retkost (ostali su, naravno, većinom rođeni u Parizu). Jedan od najpoznatijih fudbalera, Sadio Mane, potekao je iz sela Bambali na jugu zemlje. I on je kao dete igrao fudbal plastičnim flašama umesto loptom, i on je od slučajnih retkih stranaca molio da dobije loptu na poklon. Nikada nije zaboravio svoje detinjstvo; u rodnom selu je izgradio bolnicu, školu, poštu i benzinsku pumpu. Od njegovog fudbalskog novac deca u tom mestu i sada dobijaju stipendije. Ne čudi što Senegalci vole svoje fudbalere, što za njih žive i s ovakvom strašću navijaju.
Ali, Pariz nikad nije daleko. Francuski duh oseća se još uvek u Senegalu. Svaki čovek, čak i nepismen, čak i prosjak, zna francuski. To je ovde zvaničan državni jezik, pa bi putovanje Senegalom bez makar osnovnog znanja francuskog jezika bila prava noćna mora. Kolonijalizam ovde kao da više nije tema, već saradnja sa Evropom na jednakim osnovama. Francuska je ostavila dubok trag u kulturi, najvidljiviji u arhitekturi i starim železničkim zdanjima, a sada ostavlja u fudbalu i – preskupim automobilima. Moj prijatelj Samba svakog meseca dovozi iz Pariza džipove, koji su tamo jeftini a ovde preskupi. Reli Pariz-Dakar više ne postoji u starom obliku (sada je u Saudijskoj Arabiji) ali zato ovom rutom bez puteva, po pesku i blatu svakodnevno dolaze skupoceni evropski automobili. Ulice Dakara su u tolikoj meri pune luksuznih automobila da je to prava atrakcija, posebno zbog oštrog kontrasta sa siromaštvom koje se sreće na svakom koraku i bezbrojnih čergi sa konjima i magarcima. Ko nema luksuzan džip, vozi se na čergi, a jedini loši automobili, iz meni nedokučivog razloga, su taksi vozila. Za ovoliki broj luksuznih vozila postoji više objašnjenja: velika razlika među siromašne većine i malog broja bogataša uglavnom vezanih za razne pozicije na vlasti i vlasnike velikih firmi, dok srednja klasa gotovo da ne postoji. Sem toga, jaka je dijaspora, a prisutni su i stranci koji takođe vole skuplje automobile. Senegalci su ponosni ljudi, a dobar auto je statusni simbol, pa će često gladovati i podizati kredite, živeti kao podstanari, samo da sebi obezbede dobar auto. Tolika potražnja čini da je Dakar prepun prodavnica u kojima se mogu kupiti automobili, uglavnom džipovi, jer su putevi prepuni rupa i peska, a često su bez asfalta, tj. samo rupe i pesak. Tolika potražnja za džipovima u Senegalu direktno utiče na povećanu krađu istih u Parizu i drugim prestonicama Evrope, te kome nestane skupoceni džip nedaleko od Afelove kule, najverovatnije će ga posle dve-tri nedelje naći na pijaci automobila u Dakaru, do duše verovatno malo ulubljenog i prerađenog za pustinjske uslove. Jedan mazdin džip sam iznajmio za putovanje po Senegalu. Samba tvrdi da mu je bilo potrebno tri dana i tri noći da ga doveze iz Pariza, ali mu već gore mnoge lampice a rezervoar za benzin se otvara – metalnim novčićem koji nađeš u novčaniku. Na pumpama su na to navikli, radnici uvek imaju spreman novčić za ovu svrhu.
No, nisu samo džipovi u Dakaru veoma skupi. Senegal je jedna od najskupljih zemalja Afrike. Statistike tvrde da se čak 80 odsto robe široke potrošnje uvozi iz Evrope i Azije, pa čak i pirinač. Dug od čak 120 odsto BDP-a, porezi, prenaseljenost Dakara… mnogi su razlozi koje Senegalci navode kao izgovor za visoke cene. Iz tih razgovora shvatio sam da su stanovnici Senegala pravi mađioničari kada u ovolikom siromaštvu s ovakvim cenama uspevaju da prežive. Šta god sam dodirnuo, bilo je barem duplo skuplje nego u Srbiji – od jabuke i pomorandže, do čaše vode. Smeštaj i automobili čine se potpuno nepristupačnim meštanima, pa ipak skupi hoteli i luksuzni automobili su na svakom koraku, kao i baobab drveće. Nadčovečanski ogromno, uzdiže se iz crvene i žute puste afričke zemlje, gigant koji raste tamo gde se čini da ni travka ne bi mogla da se izbori s oštrim vetrovima i suvim tlom. Baobab buja i hrli u visine, darujući lepotu nebu i zemlji. Svi drugi utisci blede pred njegovom grandioznošću i stamenošću njegovog stabla, granama raskriljenim da u svoj zagrljaj prime ceo svet i okićenim kao dragocenim prstenjem pticama što su upravo došle iz Kanade i Evrope da ovde prezime.
Baobab, gorostasan, neprolazan, tih i dobroćudan anđeo na namučenoj zemlji i strast prema fudbalu – to je za mene Senegal sada nakon što sam u njega kročio.
BONUS VIDEO: