ŽELJKO OBRADOVIĆ SE OKRENUO KA DUDINOJ SLICI: Kume, zauvek si u mom srcu! VIDEO
Foto: Nemanja Nikolić

Oproštaj od legende

ŽELJKO OBRADOVIĆ SE OKRENUO KA DUDINOJ SLICI: Kume, zauvek si u mom srcu! VIDEO

Košarka -

Željko Obradović, trener Partizana, oprostio se na emotivan način od svog kuma Dušana Ivkovića.

Obradović je u ime porodice Ivković zahvalio svima koji su došli na komemoraciju.

01:53

ŽELJKO OBRADOVIĆ SE OKRENUO JA DUDINOJ SLICI: Kume, zauvek si u mom srcu!

- Dragi prijatelji, u ime moje drage kume Nene, mojih kumića Petra i Pavla, želeo bih da se zahvalim što ste došli da odate poštovanje mom dragom kumu Dušanu Dudi Ivkoviću. Zahvalio bih ogromnom broju ljudi koji su me zvali da izraze saučešće. Otišao je čovek koji je meni bio sve. Trener, učitelj, mentor, kum, prijatelj... Ne bih želeo da govorim o Dudi kao treneru, to govore danas svi sa kojima je Duda sarađivao. Njegovo nasleđe je ogromno, vaspitavao je i podizao ogroman broj igrača, među njima sam bio i ja. Upoznali smo se krajem 70-tih godina, a prva saradnja je bila kada me je 1988. godine pozvao da igram za reprezentaciju. Biti Dudin igrač je nešto što je za mene bilo neopisivo važno. Ukazao mi je ogromno poverenje jer sam bio najstariji u toj generaciji ekstra talentovanih igrača, a kasnije velikana košarkaške igre. Već tada me je Duda odvajao na stranu i govorio kako bih ja trebao da utičem na mlade igrače u najpozitivnijem smislu. To je prva lekcija koju me je naučio. Njegov smisao za humor je bio neverovatan, ali je znao da me opusti u tom odnosu trener-igrač. Velika škola koju ja kao trener već 30 godina ne zaboravljam. Priču o tome kako sam otišao na aerodrom da mu kažem da prestajem da igram košarku i da želim da postanem trener. Duda je bio čovek koji je brzo mislio i reagovao. Plašio sam se njegove reakcije. Našao je način da me relaksira, postavio mi je samo jedno pitanje, da li sam dobro razmislio i da li me je neko od mangupa iz Partizana nagovarao na to. Naravno, misleći na njegovog dobrog prijatelja Dragana Kićanovića. Kasnije mi je udelio verovatno najveći kompliment koji sam ikada dobio, da imam dobru intuiciju. Pazi, to meni govori Duda za koga ja mislim da je čovek koji ima nepogrešive procene.

Obradović je potom ispričao anegdotu iz druženja sa Ivkovićem.

- Ispričaću vam jednu priču o tome koliko je Duda voleo košarku i koliko smo on i ja pričali o detaljima. Te 1992. godine sam bio trener Partizana, kao evo sa velikim zadovoljstvom i sada. Izbacili smo u trećoj utakmici Kinder iz Bolonje i plasirali se na Fajnal-for. Vratili smo se u hotel, bilo je baš kasno i bar je bio zatvoren. Bio je tu pokojni predsednik Partizana Radojica Nikčević, pokojni kum Milenko Savović, Duda, Kića i ja. Pošto nam se nešto pilo u četiri ujutru rešili smo da odemo u jednu sobu sa mini-barom da pijemo kafu. U jednom trenutku ničim izazvan Duda ustaje i meni na zidu počne da objašnjava rotaciju odbrane. Ja ustanem i nas dvojica počnemo da diskutujemo. Tako smo radili u svakom trenutku u kome smo imali prilike da pričamo o košarci. Te iste godine me je Duda pozvao da uđem u reprezentaciju i da mu budem pomoćnik. Nismo dobili priliku da idemo na Olimpijske igre. Nikad neću zaboraviti trenutak kada su nam saopštili da smo izbačeni sa Olimpijskih igara. Tu tugu i plač igrača. I tada je Duda odreagovao i rekao: "Nema veze, vratićemo se i bolji i jači". I radio je na tome.

Zahvaljujući svom autoritetu i prijateljima iz Grčke uspeli smo da te tri godine pod sankcijama igramo prijateljske utakmice pod raznim imenima. Tu godinu pamtim po tome da me je Duda prvi put odveo na buzuki. Bio je veliki prijatelj sa svim grčkim pevačima. Jedne večeri čuveni pevač iz Soluna Terzis mu je prišao, pružio ruku i rekao: "Ivkovic". Ja sam to zapamtio i kad god bismo imali naše večeri, ja bih se okrenuo njemu i isto izgovorio: "Ivkovic". Znali smo samo on i ja o čemu se radi. Uvek smo imali tu malu tajnu.

Igrali smo sad turnir u Atini. Nije bilo čoveka koji nije prišao da mi izrazi saučešće. Radio je u pet velikih klubova u Grčkoj, Arisu, Paoku, Panioniosu, Olimpijakosu i Aeku. Splet okolnosti je doveo da 2012. nastavi karijeru ponovo u Olimpijakosu, a ja u Panatinaikosu. Nešto su prepoznali, pa su nam dali priznanja počasnih građanina Atine. Znam koliko je voleo Atinu, meni je taj grad ostao u uspomeni po nečemu što je bilo izuzetno značajno za mene, da je 1999. krstio mog sina Đorđa, kao što je i Nena krstila moju ćerku Anju u Beogradu".

Obradović je na kraju rekao:

"Nažalost, prošlog četvrtka ujutru rano Nena me je probudila sa vešću da nema više Dude. Bio sam u šoku, zatečen, pun emocija, a znao sam da moram da idem da radim sa igračima tog jutra. U glavi sam imao ono što mi je govorio Duda, da niko ne vidi šta mi se dešava. Pre treninga svratio sam do našeg prijatelja Mirka, koji je istog trenutka kada me je video pitao šta se desilo. Rekao sam mu za Dudu, kao što nisam mogao da sakrijem ni od svog kondicionog trenera Bate Zimonjića. Odradio sam trening, krenuo, okrenuo moju ćerku Anju i nisam mogao da je zaustavim da plače. Pokupio sam onda sina Đorđa, da odemo do Nene i kumića. Moj sin ima 21 godinu i nikad ga nisam video tužnijeg. Stavio je kapuljaču na glavu da sakrije tu tugu, ali nije uspeo. Moja deca su kuma Dudu obožavala - rekao je Željko, a zatim se okrenuo ka slici Dušana Ivkovića i poručio mu: Kume, ovde si zauvek u srcu mom, veliko poštovanje.

Kurir sport

Prijavite se za kurir 5 priča
Naš dnevni izbor najvažnijih vesti

* Obavezna polja
track