Kajakaši Milenko Zorić i Marko Tomićević, osvajači srebrne medalje na Olimpijskim igrama u Rio de Žaneiru, polako shvataju veličinu rezultata koji su ostvarili. Prošlo je dvadesetak dana od trke koja je našem kajaku donela prvu medalju nakon 32 godine, a Milenko i Marko opisuju kako se osećaju.- Slegli su se utisci, sad je bolji osećaj nego neposredno posle trke. Sad znamo da smo napravili pravu stvar, ljudi nas sreću, čestitaju... Vidimo da smo ih usrećili i to nam mnogo znači. Lepo je posle svega. Sama činjenica da smo bili na Igrama, pa još i stigli do medalje značajnija je od svih nagrada koje smo dobili. Mi u Riju nismo ni pomišljali na nagrade. Medalja znači mnogo više od novca, ali sada kad je sve prošlo i kad je euforija splasla, lepo je što ima nešto i na računu.Kako ste doživeli boravak u olimpijskom selu?- Mnogo ljudi sve vreme i svuda. To su sve šampioni svojih država. Lep osećaj stvarno, mnogo njih ne znamo, pa smo po izgledu procenjivali ko se kojom disciplinom bavi, da li trči ili pliva, i tako. Ono što je za nas bitno, jer smo kao kajakaši uglavnom izdvojeni, jeste što smo tokom Igara bili smešteni u olimpijskom selu sa svim sportistima. Ne znam da li ćemo imati priliku da to ponovo doživimo jer su naša takmičenja uglavnom daleko, pa ne budemo smešteni sa svim sportistima kao što je to bilo u Riju.Jeste li napravili neku fotografiju s poznatim svetskim facama?- Nismo, jer smo mi face (smeh). Imali smo malo čudan termin trka, morali smo rano da ustajemo, pa smo rano i legali. Sretali smo ih po selu, ali nismo pravili fotografije.Osim s našim sportistima. Druženje među nama je bilo sjajno, baš smo svi bili kao jedno. Pratili smo sve naše sportiste, navijali zajedno jedni za druge. Posebno jer je sve krenulo onako kako je krenulo, pa onda kad je Štefanek uzeo medalju, pa Tijana i Ivana, to je bio baš podstrek za sve. Nismo mogli da budemo na borilištima jer je to bilo pre naših trka, a hteli smo da izbegnemo gubljenje energije, ali smo u našem štabu pratili sve uz televizor. Neverovatna je to atmosfera, koliko se navija i kako se svi zajedno raduju uspehu. O vašoj trci se mnogo pisalo zbog činjenice da ste bili blizu i zlatne medalje. Da li je i vama u čamcu izgledalo da vam fali nekoliko metara da prestignete Nemce? Kako ste vas dvojica sami proslavili medalju?
Velika častBOGOVI NAM ČESTITALIKako biste ocenili podršku koju ste imali od Olimpijskog komiteta?- Maksimalna podrška. Imali smo sredstva za opremu, za pripreme, suplemente. Nema šta da se zameri. Stvarno su nam izašli u susret, imali smo sve uslove kao i naši konkurenti. A s obzirom na situaciju u zemlji, to je veoma dobro. Zato smo i mogli da se nosimo s rivalima.Predsednik OKS Vlade Divac umeo je da pruži i drugu vrstu podrške tokom Igara u Riju.- Gledao je našu trku, čestitao nam je kad smo osvojili medalju, družili smo se. Pored toga što je predsednik OKS, on je za nas čovek kome smo se divili kad smo bili mali i mnogo je lepo kad on dođe i čestita nam. Isto tako i Žarko Paspalj, Aleksandar Đorđević... Ljudi koje smo gledali kao bogove kad smo bili klinci i sad oni nama čestitaju. Stvarno je velika čast.