Rešena misterija posle 109 godina: Miloš uporno tragao za grobom čukundede u Nemačkoj, pa otkrio još 11 zaboravljenih srpskih heroja!
Posle višegodišnjeg traganja po srpskim i nemačkim arhivama, starim vojnim spiskovima i crkvenim knjigama, Miloš Simić (42) iz Beograda uspeo je da pronađe grob svog čukundede Svetozara Miloševića, srpskog vojnika koji je kao ratni zarobljenik umro u Nemačkoj tokom Prvog svetskog rata. Posle 109 godina njegova porodica je konačno saznala gde počiva.
Tragajući za njim, Miloš je uspeo da utvrdi identitet još 11 srpskih vojnika koji su, poput njegovog čukundede, skončali u logoru u Majsenui više od jednog veka počivali daleko od otadžbine, bez imena na krstu i bez ikoga ko bi znao gde da im zapali sveću.
- Kad sam bio mali, deda Živojin, majčin otac, stalno me je vodio na stari deo groblja u selu Šavac kod Paraćina. Pokazivao mi je spomenik podignut njegovom dedi Svetozaru i govorio da se nije vratio iz rata, pošto tu nije bio sahranjen. Spomenik mu je 1917. podigla supruga Sanda, verujući da je mrtav. Danas znamo da je tada najverovatnije još bio živ i da je kao zarobljenik bio u nemačkom logoru - priča Miloš za Kurir.
Sin koga nikada nije upoznao
Njegov pradeda Branko, Svetozarev sin, rođen je u avgustu 1914, svega dva meseca pošto je otac otišao u rat.
- Nikad se nisu upoznali - kaže Miloš, koji je još kao srednjoškolac, na maturskoj ekskurziji u Grčkoj, obišao srpsko vojničko groblje na Zejtinliku uveren da će tamo pronaći ime svog čukundede.
Prošle godine je rešio da potragu započne iz početka, obimnim istraživanjem arhiva i vojne evidencije i obilaženjem muzeja.
Prekretnica je usledila kad je na popisu žrtava Prvog svetskog rata koji je našao na sajtu Ministarstva odbrane pronašao ime Svetozara Miloševića. Međutim, uz njega je stajalo da je iz Šanca kod Paraćina.
- Znao sam da takvo mesto ne postoji. Postoji samo Šavac. To jedno pogrešno slovo dalo mi je nadu da sam konačno na pravom tragu.
Potom je stupio u kontakt sa istoričarima koji su proučavali austrougarske arhive i preko njih došao do originalnog zarobljeničkog kartona svog čukundede. Iz dokumenta je saznao da je Svetozar, kao kaplar srpske vojske, zarobljen kod Ražnja 17. novembra 1915. godine. Najpre je odveden u logor Braunau u Češkoj, a potom 20. maja 1916. prebačen u Kenigsbrik u Nemačkoj.
Na nemačkom jeziku slao je Miloš molbe istorijskim arhivima, crkvenim opštinama i lokalnim vlastima. Više od 20 mejlova završilo je na različitim adresama. Prvi odgovor stigao je iz Kenigsbrika. Tamo Svetozara nije bilo. Ali dobio je novi trag - pojedini srpski zarobljenici iz tog logora prebacivani su u Majsen na prinudni rad.
Taj podatak je promenio sve.
Drveni krstovi bez imena u Nemačkoj
- Početkom marta javili su mi se iz crkvene opštine u Majsenu da je moj čukundeda sahranjen na tamošnjem groblju. Uz njega je počivalo još 17 srpskih ratnih zarobljenika. Znali su ime samo još jednog čoveka. Naveli su da im je nepoznato "zašto su došli u Majsen", gde su bili primorani da rade, i kako su umrli. Uz odgovor je stigla i fotografija. Na njoj - redovi starih drvenih krstova. Bez imena. Bez obeležja. Ne znam kako da opišem taj osećaj. Ceo život tragate za čovekom koga nikada niste upoznali, a onda posle 109 godina konačno saznate gde počiva - veli Miloš.
Upoređujući nemačke i srpske arhive, Miloš je uspeo da identifikuje još jedanaestoricu srpskih vojnika sahranjenih pored njegovog čukundede. Zahvaljujući tome, nemačka crkvena opština odlučila je da izradi nove pločice s njihovim imenima, koje će uskoro biti postavljene na groblju.
Porodična potraga tako je prerasla u događaj od istorijskog značaja.
Istorijski dug i ceremonija za stradalnike
- Pozvali su me da 16. jula dođem u Majsen, gde će biti održana zvanična ceremonija. Naveli su mi da su u kontaktu i s našom ambasadom u Nemačkoj, koja je tražila moje podatke - kaže Miloš, dodajući da ga je posebno dirnulo što su nemački istraživači i zaposleni u crkvenim opštinama potpuno besplatno pretraživali arhive, iako se takve usluge inače naplaćuju.
- Njihova posvećenost vratila mi je veru u ljude. Mesecima su zajedno sa mnom tragali za odgovorima.
Za Miloša ovo nije samo priča o njegovom čukundedi.
- Ovo je priča o ljudima koje je istorija zaboravila. O junacima koji su dali život za Srbiju, a ostali bez imena. Važno je da ti ljudi konačno dobiju ime i svoje mesto u istoriji. Moj čukundeda je umro sa samo 25 godina. Ostavio je sina kog nikada nije video, a ipak je naša porodična loza, kroz iglene uši, opstala do danas. Ko smo mi ako ne znamo odakle smo potekli? Živimo od danas do sutra, a zaboravljamo juče. Ako ne znamo svoje pretke, teško možemo da razumemo i sebe - ističe Miloš i pokazuje nam spisak na kom se kao datum čukundedove smrti navodi 22. decembar 1917. Ali opet pogrešno upisanim mestom - Šabac.
Zanemarićemo sve te tipfelere pošto je nakon 109 godina napokon otkriveno da Svetozar Milošević, kaplar herojske srpske vojske iz sela Šavac kod Paraćina, zauvek počiva u nemačkom Majsenu nadomak Drezdena, blizu granice sa Češkom. Da mu se za grob zna i da mu se sveća na grobu zapali. Slava mu.
