Kada vama draga osoba prolazi kroz pakao, nikako joj ovo ne govorite! Terapeuti upozoravaju na grešku koju svi pravimo iz najbolje namere!
Kada neko do koga vam je stalo prolazi kroz težak period, verovatno biste učinili sve da mu pomognete da se oseća bolje. Ipak, jedna od najlakših zamki u koju najčešće upadamo jeste da prerano počnemo da delimo savete.
Kada se nađemo u situaciji da bliska osoba prolazi kroz težak period, često odmah pomislimo: Kako mogu da rešim ovo? Šta treba da kažem? Međutim, žurba da se ponudi rešenje može učiniti da se ljudi osete odbačeno, a ne podržano.
Stručnjaci kažu da je najbolji način da budete uz nekoga taj da mu najpre pomognete da se oseti saslušanim, a tek kasnije, ako to želi, ponudite savet.
Evo kako možete da pružite podršku voljenoj osobi – bez toga da odmah počnete sa savetima.
Zapitajte se koga zapravo pokušavate da umirite
Pre nego što bilo šta kažete, na trenutak se zapitajte: "Da li će ono što nameravam da kažem pomoći meni ili njoj/njemu?" Odgovor bi vas mogao iznenaditi.
Davanje saveta često više umiruje nas nego što zaista pomaže drugoj osobi. Gledati nekoga koga volite kako se muči izaziva neizvesnost i u nama – upravo zato je tako teško odoleti potrebi da se odmah umešamo i pokušamo sve da popravimo.
Istina je da verovatno ne možemo da rešimo ono sa čim se ta osoba suočava. Ne možemo znati da li će dobiti posao, da li će veza uspeti ili kako će se završiti neka teška odluka. Umesto da pokušavamo da uklonimo neizvesnost, trebalo bi da joj pomognemo da nauči da je podnese.
Terapeuti predlažu da kažemo nešto poput: "Možda sada ne moraš da imaš sve odgovore." Podržati nekoga znači pomoći mu da otkrije da može da izdrži i onda kada još ne zna šta budućnost nosi.
Pomozite joj da se oseti manje usamljeno
Pre nego što savet uopšte može da ima smisla, ljudi moraju da osete da ih zaista razumemo.
Gotovo je bolje da u tišini sedimo pored drage osobe u problemu, umesto da pokušavamo da rešimo njen problem. Najkorisniji odgovori često su kratki – i ne počinju sa "ja": "To zvuči baš teško". "To je stvarno mnogo". "Baš je bezveze."
Ako su iskreno izgovorene, ove rečenice daju do znanja osobi da ne mora sama da nosi teret svojih osećanja.
Ne moramo da rešimo njen problem – dovoljno je da ostanemo uz nju dovoljno dugo da se oseti shvaćenom.
Jedna od rečenica koju terapeuti posebno preporučuju glasi: "Mogu li samo malo da budem uz tebe u ovome, da ne budeš sam/a?"
Dozvolite im da ostanu najbolji poznavaoci sopstvenog života
Cilj nije da znate više od osobe ispred sebe, već da joj pokažete da je vidite i razumete.
To počinje empatijom, ali mnogi nisu sigurni kako ona zaista zvuči. Rečenice poput: "Ima smisla što se tako osećaš", "Razumem zašto se tako osećaš", su dobar početak, a zatim bi trebalo da dozvolimo osobi u problemu da vodi razgovor.
Neka ona bude najbolji poznavalac onoga što deli sa nama.
Najbrži način da se neko oseti neshvaćenim jeste da se ponašamo kao da bolje od njega razumemo njegovu situaciju.
Ako želimo da nekoga usmerimo ka nekoj odluci, bolje je pitati umesto savetovati.
Ne pretpostavljajte šta im je potrebno
Ne žele svi istu vrstu podrške. Umesto da pretpostavljamo šta bi pomoglo, bolje da pitamo. "Tu sam za tebe. Šta ti je potrebno?", "Da li želiš da pokušamo da rešimo problem? Ili samo da sedim i slušam?"
Potrebno je samo nekoliko sekundi da to pitate, a time možete izbeći jednu od najčešćih grešaka – da rešavate problem koji druga osoba nikada nije tražila da rešite.
Neki ljudi neće znati šta im je potrebno, i to je u redu – možete prepoznati njihove signale tokom razgovora. Ali mnogi vrlo dobro znaju šta žele, bilo da je to ohrabrenje ili samo osećaj da ne preteruju u svojoj reakciji.
Usporite
Ponekad je najveća podrška – ne učiniti ništa. Barem na trenutak. Ta jedna kratka pauza često će osobi doneti mnogo više osećaja sigurnosti i smirenosti nego bilo koje reči.
Ako odmah počnete sa: „Jesi li probao...“, možete je gurnuti ka rešenjima pre nego što je uopšte stigla da obradi ono što oseća.
Postoji i fiziološki razlog zašto mirno prisustvo pomaže. Naš nervni sistem se usklađuje sa nervnim sistemom druge osobe – to je suština ko-regulacije, objašnjavaju terapeuti.
Zato i preterano dramatične reakcije mogu imati suprotan efekat. Ako kažete: „Bože, to je strašno!“, nenamerno možete učiniti da osoba stekne utisak da su njene emocije nešto čega treba da se plaši.
Smirenost, s druge strane, šalje suprotnu poruku: „Tvoja osećanja imaju smisla i možeš da ih preživiš.“
Umesto rešenja – pokažite radoznalost
Ako osetite potrebu da kažete nekome šta bi trebalo da uradi, postavite pitanje.
- Zvuči kao da jedan deo tebe već zna šta bi uradio. Šta te sprečava?
Umesto da nekome date odgovor, ovakvo pitanje ga podstiče da razmisli šta ga zaista koči.
Istovremeno ima i praktičan efekat. Kada se žalimo ili želimo da se izduvamo, obično smo zaglavljeni u sopstvenim mislima. Dobro pitanje može pomoći osobi da krene napred – bez toga da vi rešavate problem umesto nje.
Ne preuzimajte tuđi problem
Pre nego što požurite da rešavate nečiji problem, mnogo je važno da sebi postavimo jedno jednostavno pitanje: „Čiji je ovo zapravo problem?“
Čak i kada imamo najbolje namere, preuzimanje kontrole može učiniti da se druga osoba oseti kao da ne verujemo da je sposobna sama da se izbori.
Kada rešavamo problem umesto nekoga, u suštini mu poručujemo: "Ne verujem da možeš sam, pa ću ja to uraditi umesto tebe",
Umesto toga, podsetite osobu na ono što već ume. "Video/videla sam te kako si i ranije uspešno prolazio kroz teške situacije."
Preskočite "svetlu stranu"
Kada neko pati, prirodno je da poželimo da ga ohrabrimo. Ali ako to učinimo prerano, takve reči mogu zvučati kao umanjivanje njegovih osećanja.
"Razvedri se" ili "Biće sve u redu" često ne deluju utešno jer niko nema kristalnu kuglu.
Ni poređenja poput: "Drugima je i gore" obično ne pomažu. Ona umanjuju nečije iskustvo umesto da ga priznaju.
To ne znači da ne treba pružiti nadu – već samo da je važno kada ćete to učiniti.
Najpre priznajte bol, a potom ponudite ohrabrenje: "Znam da će ovo proći. Ali sada je stvarno teško i ja sam tu uz tebe."
Ljudi će mnogo lakše poverovati našim rečima ohrabrenja kada osete da smo najpre razumeli kroz šta prolaze.
Budite prisutni delima, a ne samo rečima
Podrška nije samo ono što kažete – već i ono što učinite.
Mali, praktični gestovi mogu bar malo da rasterete osobu u trenucima kada joj i svakodnevne obaveze deluju nepremostivo. Još bolje – nemojte čekati da vas zamoli za uslugu.
A ako zaista niste sigurni šta bi pomoglo, nemojte dozvoliti da vas to spreči da se javite.
Na kraju, cilj nije da svaki put kažete savršenu stvar ili da uvek savršeno reagujete.
Nije poenta u tome da sve uradimo kako treba. Poenta je da pokažemo da nam je stalo.
Kurir.rs/RTS