INTERVJU NEDELJE IVAN IVANJI: Spomenik Nemcima u Kragujevcu? Može, ali...
Foto: Stefan Jokić

književnik i prevodilac ZA KURIR

INTERVJU NEDELJE IVAN IVANJI: Spomenik Nemcima u Kragujevcu? Može, ali...

Društvo -

Današnja Srbija mora da se trudi da ima dobre odnose s Nemačkom, ali poltronsko laskanje njoj i njenim političarima može da bude i krajnje kontraproduktivno

Književnik i prevodilac Ivan Ivanji rođen je na početku 1929. godine u Zrenjaninu. Kao 12-godišnjaka, roditelji su ga na početku rata poslali kod rođaka u Novi Sad, njegovu četiri godine mlađu sestru Ildi u Suboticu, a oni sami smrt su našli u beogradskim logorima. Ildi Ivanji je kasnije s tetkom, tečom i bakom odvedena u nacistički koncentracioni logor Bergen-Belzen, a Ivan u Aušvic, pa u Buhenvald. Preživeli su. Ivan Ivanji je imao šesnaest godina kad je izašao iz logora.

Završio je srednju tehničku školu u Novom Sadu, posle toga je studirao arhitekturu, a zatim i germanistiku u Beogradu. Više od 20 godina bio je prevodilac za nemački jezik Josipu Brozu Titu, kao i drugim državnim i partijskim funkcionerima. Uporedo se bavio novinarstvom i književnim radom.

Nemački jezik vam je doneo lepe trenutke. Sami Nemci nisu. A opet ne možete bez njih. Na Nemačku kao da ste doživotno osuđeni.

- Ne razmišljam u kategoriji „Nemci“. Odrastao sam trojezično, kao i mnogi moji vršnjaci u Banatu. Baviti se profesionalno jezicima donosi retke, lepe trenutke, a nedelje i mesece muke u borbi s rečima. Ne razmišljam o tome ko su Nemci, Srbi, Albanci, Jevreji, Palestinci... Uvek je reč o pojedincima, njihovim vrlinama i manama, podvizima i gresima. Na samom početku moje pojave u literaturi, 1952, primio sam pismo od Matice srpske s pitanjem koje sam narodnosti. Odgovorio sam da ne razumem. Ako me pitaju šta sam po Hitleru, ja sam Jevrejin, ako je po zvuku mog prezimena - Mađar, ako se radi o tome kojim sam jezikom razgovarao s roditeljima, biće da sam Nemac, ako se pitanje odnosi na to kako razgovaram u svojoj porodici i kako pišem, ja sam Srbin.

A kako se osećate?

- Kao Banaćanin. Dobio sam pismo, uz izvinjenje, da žele da znaju da li mogu da me smatraju srpskim piscem. Odgovorio sam pozitivno. Danas dodajem da sve što privatno beležim na srpskom jeziku činim ćirilicom, potpisujem se ćirilicom. Umem da čitam i da pišem i goticom, ali to danas više ne zna nijedan Nemac koga poznajem, to pismo je umrlo. Govorim i da sam doživotno osuđen na Buhenvald, jer sam svake godine bar jedanput tamo na poziv Memorijalnog centra, ali ne u barakama, nego u Vajmaru, u apartmanu najboljeg hotela „Elefant“, u kome je i Hitler odsedao.

Tradicija se nastavlja. Vaš sin Andrej zna nemački jer mu je Ginter Gras bio dadilja.

- To je, naravno, šala. Jednom je Gras u našem beogradskom stanu petnaestak minuta ostao nasamo s malim Andrejom, jer ja još nisam bio stigao kući, a moja žena je morala da odjuri na baletsku probu. On je već imao blizance, a žena mu je takođe bila balerina.

S Titom ste upoznali najznačajnije nemačke zvaničnike.

- Ne radi se samo o nemačkim zvaničnicima nego i o austrijskim. To su Vili Brant i Helmut Šmit, Valter Ulbriht i Erih Honeker, Bruno Krajski i toliki drugi...

Prevodilac svašta misli o onima kojima prevodi.

- Naravno, ali o tome neka ćuti. Ja mislim da je važno da prevodilac na vrhovnim, presudnim sastancima iskreno ceni svog šefa, da između njih dvojice „funkcioniše hemija“, postoji intimni kontakt, a to je prilično retko. Upućujem na memoare Paula Šmita, Čarlsa E. Bolena i Valentina Mihajloviča Bereškova, Hitlerovog, Ruzveltovog i Staljinovog prevodioca.

Kakav je bio kancelar Helmut Šmit?

- Šmit je bio racionalan političar, ali je imao i vrlo emotivne momente, umeo je da bude razdražljiv, mlatara rukama, digne prst, pa bi ga njegovi saradnici opominjali da se smiri i da bi bilo bolje da sedne na svoje ruke, što bi poslušao.

Brantu je kod Tita smetala raskoš. Za vas je Brant najpošteniji, najiskreniji i najemotivniji državnik.

- Tačno. On je patio zbog politike, zbog toga je isuviše pio. Bio je isuviše dobar i nežan čovek za taj smrtonosni posao.

U koje okvire biste smestili Angelu Merkel? Vučić tvrdi da opet pobeđuje u trci za kancelara.

- U tom pogledu je Vučić u pravu, ali po svoj prilici neće dobiti apsolutnu većinu i biće joj teško da sastavi vladu. Ili će morati da pokuša da nastavi s velikom koalicijom kao dosad, ako to socijaldemokrate prihvate, što ne isključujem, jer je novi predsednik Nemačke socijaldemokrata Frank-Valter Štajnmajer, čiji je izbor Angela Merkel podržala. Zasad socijaldemokrate tvrde da to ne žele.

foto: Stefan Jokić

Da li je moguća koalicija hrišćanskih demokrata sa zelenima i liberalima?

- To bi bilo vrlo komplikovano, jer te dve manje partije u mnogo čemu imaju suprotne stavove. Mnogo zavisi od toga kako će na izborima proći baš manje partije. Angela Merkel je hladna, proračunata, politički veoma darovita osoba. Na početku karijere lukavo je izigrala sve one koji su od nje napravili političarku, pre svega Kola, koji je nju nazivao „svojom devojčicom“, a ona je uspela da ga otera na prilično sraman način. Strpljiva je, voli i ume da sačeka da se stvari reše same po sebi, izuzetak je bila odluka da otvori nemačke granice izbeglicama, što je platila samo privremenim gubitkom simpatija.

Kakvi su bili, a kakvi bi trebalo da budu srpsko-nemački odnosi?

- Iz sopstvenog iskustva prevodioca i diplomate mogao bih da govorim o jugoslovensko-nemačkim odnosima. Jugoslavija i njen predsednik bili su poželjan partner za diskusije o svetu, razgovaralo se ravnopravno, štaviše, baš hladni Šmit se prema Titu odnosio kao mladi kalfa prema iskusnom majstoru. Današnja Srbija mora da se trudi da ima dobre odnose s Nemačkom, što vlasti i čine. Primetio bih samo da preterano poltronsko laskanje Nemačkoj i nemačkim političarima, od Adenauera do Merkelove, može da bude i kontraprodukivno, jer povremeno deluje gotovo komično.

Šta mislite o zahtevu Nemačke da se obeleže grobovi njihovih vojnika u Šumaricama?

- Pre nego što odgovorim objasniću svoj stav prema kultu mrtvih. Mog oca su izveli iz logora Topovske šupe pred kraj 1941. i ubili ga. Majku su ugušili u kamionu dušegupki vozeći je od Starog sajmišta kroz centar Beograda u proleće 1942. Nemaju grobove. Obeležje koje postoji kod Topovskih šupa je ruglo, o tome šta će biti na Starom sajmištu diskutuje se preko pola stoleća, pa ništa. Na maketama „Beograda na vodi“ postoji i leva obala Save, ali kao prazna zelena površina - nedostaje mi što na njoj nije postavljena i ona karakteristična kula, koja po svim dosadašnjim planovima treba da se sačuva i da bude obeležje budućeg memorijalnog centra na mestu logora. Ja sam pred javnim beležnikom odredio da moji posmrtni ostaci budu kremirani, a pepeo prosut u za to određenom ružičnjaku na beogradskom Novom groblju, jer po našem zakonu, nažalost, nije dozvoljeno da se baci u Dunav.

Stvar je, dakle, jasna...

- Da. Uprkos tome, ili upravo zbog toga, poštujem običaje civilizacije u kojoj živim. Da se ja pitam, svestan koliko je to delikatno, dozvolio bih posebno obeležje u spomen austrougarskim i nemačkim vojnicima na starom vojničkom groblju u Kragujevcu. Ali insistirao bih da se pored postavi kamen ili obelisk koji upućuje na Šumarice, da bi se svako tu podsetio na masovna ubistva 1941, da su masakr izveli pripadnici redovne vojske Vermahta, III bataljona 749. puka i I bataljona 724. puka. Nisu svi nemački vojnici masovne ubice, zna se ko je učestvovao u pokolju civila i gimnazijalaca. A Milan Nedić, koji je maturirao u kragujevačkoj gimnaziji čije su učenike ubili, nije, čak ni naknadno, protestovao zbog tog masakra.

Za Titovo vreme tvrdite da je bilo put dobrih nada.

- Jeste. U najmanju ruku ja to za sebe potvrđujem. Taj put, nažalost, nije odveo do svog cilja, nade su se izjalovile. Međutim, kad čitam ili čujem kako mnogi danas prikazuju to vreme, imam utisak da sam ja živeo na nekoj drugoj planeti.

Razgovarala Branka Mitrović

O antititoizmu na Balkanu

NOVE GENERACIJE ZBUNJENE

Otkud tolika antititovska histerija na Balkanu?

- Besomučna dijabolizacija Tita, da bi se što gorim pokazao razvoj Jugoslavije od 1945, ima za cilj da zataška saradnju sa okupatorom, da gura u zaborav u celom svetu priznatu, jedinstvenu antifašističku borbu, u kojoj su učestvovali svi narodi na ovom prostoru, najzad i sećanje na to kako se živelo u vreme Tita. Jasno je da su nove generacije zbunjene, jer uz opšti trend ocrnjivanja Jugoslavije čuju i poneku reč dedova i baka kako se tada stvarno živelo. Sležem ramenima. Pre ili kasnije istoričari će dati realnu sliku politike nesvrstanosti, eksperimenta samoupravljanja i kako je rastao životni standard od 1950. do, otprilike, 1980. Da parafraziram Radeta Šerbedžiju: Onom koji ne zna kako se živelo pod Titom ne može da se pomogne.

O jačanju desnice u Evropi

PARTIJE SE OTUĐILE OD BIRAČA

Kako se može objasniti jačanje ekstremne desnice, pa i neonacističkih stranaka i grupa, ne samo u Nemačkoj?

- Potvrđujem akcenat na tome da nije samo u Nemačkoj nego takođe u Francuskoj, SAD, Holandiji... Svet se u 21. veku menja. Klasične političke partije su se otuđile od birača, mnogo miliona ljudi je iz Azije i Afrike krenulo da bolji život potraži u imućnim zemljama zapadne, severne hemisfere, teror suludih grupa i pojedinaca, koji više ne veruju u sreću na kugli zemaljskoj nego joj se nadaju na onom svetu, seje smrt po velikim metropolama... Zbog toga mnogi uplašeni građani pomisle da im mir može obezbediti samo nečija čvrsta ruka, spas nalaze u fikciji o sopstvenoj naciji. Moja kratkoročna prognoza nije optimistična.

Prijavite se za kurir 5 priča
Naš dnevni izbor najvažnijih vesti

* Obavezna polja