ŠABAČKA ČETA POSEBNIH JEDINICA POLICIJE NA KOSMETU 1999: Ostali smo samo MI! Trpeli smo svakodnevne napade sa svih strana!
Foto: Printscreen/Facebook

HROJI OTADŽBINE 2. deo

ŠABAČKA ČETA POSEBNIH JEDINICA POLICIJE NA KOSMETU 1999: Ostali smo samo MI! Trpeli smo svakodnevne napade sa svih strana!

Društvo -

Doktor Dragan Pavlović pedijatar u Dečijem dispanzeru u Užicu tokom NATO agresije boravio je na prostoru Kosova i Metohije kao lekar Užičkog odreda Posebnih jednica policije MUP-a Republike Srbije i brinuo ozdravlju kako policajaca Užičana, Šapčana i Koceljevaca koji su se pridružili ovoj četi, tako i albanskih civila. Ova jednica je hrabro učestovovala u najžešćim okršajima sa teroristima UČK na području Drenice, ali nikad nisu prekršili kodeks ratovanja ni Hipokratovu zakletvu.

Ovo je njegovo svedočenje iz zapisa o tim dešavanjima, koje je on ustupio redakciji Kurira, uz dozvolu Veroljuba Babića, urednika Koceljevačke revije, prenosimo u celosti i bez skraćivanja

"Uz zvuke sirena, koje su parale nebom, koje su najavljivale veliko zlo, napadnuta je Srbija. Počelo je bombardovanje. Udružene svetske sile, osim Rusije i Kine, sa hiljade aviona, sa pametnim bombama, bez odobrenja Ujedinjenih Nacija, obrušili su se na napaćenu zemlju. Bez krivice, bez razloga, koji im i nije trebao. Kazna je takva kakvu svet nije zapamtio. Ponosna Srbija koja je branila Kosovo i Metohiju, mora biti uništena, satrta i zgažena. Da kleči i moli, naše nekadašnje prijatelje koji su nam više zla naneli tokom istorije nego dobra. Mnogi nisu verovali da je to moguće u civilizovanom svetu. Postoje i drugi načini koji mogu da reše probleme. Bili su u zabludi, presuda bez suđenja je doneta. Smrt je neminovna i jedina prava kazna za neposlušne je bila takva, da nema odlaganja. Ko smo mi da se suprotstavimo svetu?

Velike sile su u pravu i one moraju da kazne nas neposlušne za naše dobro. Da bismo stvorili humano društvo, da bi nam doneli demokratiju i slobodu, jer mi ne znamo šta je to. Mi smo divljaci, pleme bez zakona, narod bez istorije. Smrt bez razloga, lelek bez glasa. Bol koji nam je nanet i bes koji ključa našim telom koji hoće da eksplodira. Nevidljivi neprijatelj ruši sve pred sobom. Sa velike udaljenosti, njihove rakete pogađaju ciljeve, kao deca kad se zaigraju na video igricama, pa zaborave da ih isključe. Izigravali su svemoćnog Boga rata. Likovali na svaki pogođen cilj, kao u filmovima u borbi sa vanzemaljcima, gde Amerikanci uvek pobeđuju. Mi smo bili ti vanzemaljci, morali smo da nestanemo. Zemlja u ratu, narod u agoniji. Kako je to moglo da prođe bez mene?

Javili su mi da kao lekar krenem ponovo, tamo gde sam već bio, na Kosovo i Metohiju, 1999. godine. Ista kolona, isti odred, tamna noć, putovanje bez povratka. Sa takvim ubeđenjem, kada kreneš, oprostiš se od života, oprostiš se od svojih najmilijih, raščistiš sa sobom, ideš u susret smrti, bez straha sa željom da je zgrabiš, da je izgaziš, kako je i zaslužila. Da osvetiš svoj život. Borba je bila neprestana. Avioni su leteli dan i noć. Rakete tomahavke iznad naših glava, išle su svome cilju. Svuda su bile kasetne bombe, neke neeksplodirane sa uranijumskim punjenjem, uništavali su zemlju, vodu, vazduh. Promene po telu policajaca, sa nesnosnim svrabom, koji nije reagovao ni na kakvu terapiju, jasno su govorile da je reč o radioaktivnom ratu. Znao sam to i tuširao sam se kiselom vodom svako veče posle silnih akcija. Sprao sam sa kože prašinu. Mnogi su se čudili zašto se tuširam u srušenim kućama, svako veče. Moji saveti su bili da i oni to rade, ali oni nisu imali ni volju, ni želju, već samo na kratko da se odmore u nekom podrumu, gde se osećala memla i trulež.

Naši životi su bili otpisani, zato smo se tako slobodno kretali. Izazivali sudbinu, prkosili neprijatelju i molili Boga da krene kopnenim putem, da ih vidimo, ne bi nam trebalo oružije, već gole ruke iz kojih se ne bi izvukli živi.

Živeli smo za taj dan. U nama, gnev je bio sve jači, postajali smo osvetnici, bez mane i straha. Otpisani životi, hodajući mrtvaci, željni pravde koje nema. Nije bilo ni tuge, ni žalosti, postali smo pravi ratnici, bez emocija jer bi nam one samo smetale, usporavale, a to nismo smeli sebi da dozvolimo. Za kratko vreme, rat je bio deo naših života. Veliki preobražaj, nisu to bili isti likovi koji su se smejali, radovali, bili su to hrabri ratnici koji se nisu saginjali, nisu nosili šlemove, jer šta će im? Izgubivši emocije, šta je ostalo u glavama osim praznine i mržnje? Nije bilo umora, čizme nismo skidali, stalno smo bili na terenu, pod opremom. Spremni za konačan obračun, da svoje živote što skuplje prodamo, jer posle svega, kakvi ljudi ćemo postati kada se sve završi. Energiju koju smo imali, koja nas je nosila i prelazila u agresiju, teško smo kanalisali i pokušavali da ne postanemo životinje, da zaustavimo u nama čopor vukova koji nema milosti. Izborili smo se sa svojim avetima koje su nas opsedale. Još uvek smo ostali ljudi, drugačiji, čvršći, stabilniji, ali daleko opasniji nego što smo bili. Ma kakav rat bio, bez obzira koje se oružje koristilo, za masovno uništenje, Užički odred, uzdignute glave, vratio se kući. Smena je došla sa drugim ljudima, ali bez lekara i tehničara, jer su se iznenada razboleli.

Samo sam pitao kad se ide

Ta bolest mi je dobro poznata, tu nema leka. Specijalna jedinica MUP-a ostala je bez zaštite. Uletevši u zasedu, bilo je dosta povređenih kojima nije imao ko da pomogne. Sećam se moga dežurstva u Domu zdravlja Koceljeva.

Subota pre podne, kada su me posetili oficiri šabačkog MUP-a, zabrinuti, tražeći pomoć. Samo sam pitao, kada se ide? Rekli su sutradan, u nedelju sa tehničarem iz Loznice, direktno do “Srbice”. Prihvatio sam svoj usud i vratio se na isto mesto odakle sam skoro otišao. Moj dolazak, povratak na mesto stratišta, bio je takav, da ga nikada dok sam živ neću zaboraviti. Toliko radosti na licima policajaca nisam video. Kao da su ugledali anđela. Njihove emocije koje su nestale, ponovo su se vratile. Osećao sam se neobično. Koliko sam značio tim ljudima, jer sam bio uvek pored njih. Samo tako mogao sam da pomognem, da spasim život, samo ako nije smrtno ranjen. Sreća me je pratila, a nesreća stalno proganjala. Osećao sam ponos i toplinu. Ako je vreme umiranja došlo, sa takvim ljudima, lakše je umreti nego sa kukavicama živeti. Doneo sam im polet, ponovo se vratio osmeh na njihovim licima. Moja osećanja su bila uzvišena, kao da sam lebdeo između neba i zemlje. To su bili divni trenutci, sa takvim ljudima čija je volja toliko jaka, da kada je potpisan Kumanovski sporazum, imali su svi grč na licu. Znali su šta to znači.

Drenica 1998
foto: Printscreen/Facebook

Povlačenje

Vojska se povlačila sa teškim naoružanjem. Ostali smo samo mi, specijalne jedinice MUP-a koji smo trpeli svakodnevne napade sa svih strana. Čekali smo Francuze da preuzmu naše punktove, kako ne bi pali u ruke terorista. Borbe su bile neprestane. Posle toliko ispaljenih metaka, da li je iko ostao živ? Sreća prati hrabre, zbijenih redova odolevali smo napadima. Nije bilo straha, bila je samo tuga koja nas je pratila pri povratku, preko Kopaonika u Srbiju. Ako je jedan od najtežih dana moga života, bio je taj.

Policija se povlačila, kiša je padala, nebo se otvorilo. Božije suze pratile su nesrećni Srpski narod koji se povlačio sa nama, na traktorima, frezama, pešaka. Reči koje su odzvanjale kao eho, ranile su nam srce i dušu, izazvale patnju i bol ”Kome nas ostavljate? Ko će brinuti o nama?”. Sudbino prokleta, zašto mi dade taj čemer, tu gorčinu u ustima, da ostavimo naš narod na milost i nemilost hijenama?

Posmatrajući policajce, već iskusne ratnike, čije su suze kapale sa kišom, koja je neprestalno padala. Nijedan glas se nije čuo. Zanemeli od tuge, vraćaju se nesrećni svojim kućama. Na granici sa Srbijom, Kosovski narod je bio zaustavljen. Nisu mogli da pređu granicu. Posle toliko godina stradanja, borbi, nije se smelo ništa pričati. Ratni veterani su bili zaboravljeni. Njihovi komandiri smenjeni i skrajnuti na neke manje važne pozicije, da one koji nisu bili ni rođeni, ne podsećaju na herojska dela koja se ne smeju nikada zaboraviti.

Ratni komandant Šabačke čete, sa svojim iskustvom, hrabrošću, taktikom, a pre svega smirenošću, na čelu svoje jedinice, vodio je policajce kroz Kosovo, kao da se rodio tamo. Zahvaljujući njemu, njegovim sposobnostima, izbegavanju zamki, reagovanju uvek na pravi način, Šabačka četa je prošla ratnu golgotu, bez izgubljenog policajca. Štit čete je bio on, za mene, a i za druge. Ratni heroj, koji nije štedeo sebe, koji je brinuo o svakom podjednako, a najmanje o svom životu. Njegovo prijateljstvo je trajno, doživotno. Njegov ugled, čast i poštenje, autoritet koji je imao su takvi da ga niko ne može zaboraviti. Imati takvog čoveka za prijatelja je privilegija koja je ukazana nama koji su bili na braniku otadzbine. Poznavajući njegovu porodicu, njegov skroman život, postajemo bogatiji, plemenitiji. Postajemo bolji ljudi. Njegov život ima smisla, jer samo takvi ljudi postaju ono što jesu. Pravi rodoljubi, brane otadzbinu. To je dužnost, to je obaveza. To je u srcu, u genima. Nasleđeno od naših predaka, koji nisu pitali, ko je na vlasti? Koji nisu imali drugu zemlju, ali su imali tu osobinu sa kojom su rođeni, odbrana zemlje nema cenu. Kada se sve završi, onda pravi rodoljubi se zaborave. Onda važe druge vrednosti, prolazne, ali naše osobine su trajne i besmrtne.

Posle dvadeset jedne godine kada život već prolazi, može da se govori o herojstvu ljudi koji su svim srcem branili Kosovo i Metohiju. Mnogi su ostavili svoje živote, bili ranjeni, psihički uništeni, kažnjeni od drugih kukavica, koji su dobili bolja mesta, postali komandiri, načelnici. Čime su to zaslužili? Pa ničim, kao i doktori koji su bežali i krili se da ne idu sa jedinicom, i ako su imali ratni rasposred i trebali da odgovaraju pred vojnim sudom koji vlada kada je zemlja u ratu. Imao sam tu sreću, u našoj najvećoj nesreći da budem u teškim trenutcima sa takvim ljudima. Iskustvo i prijateljstvo naše zajedničko, nastalo u ratnom vihoru, trajaće večno, dok bude i poslednji živ ratni veteran sa Kosova i Metohije. Svoj mir i spokoj nalazim u pisanju o nekim događajima u kojima sam i sam učestvovao. Živeti u tom vremenu, a ne biti učesnik je najveća kazna za svakoga, za njegova pokolenja. Šta ostavljaju potomcima? Laži, prevare, kukavičluk. Srećni smo mi što čast, dostojanstvo, rodoljublje, nema cenu. Ako postoji Božiji blagoslov i ako može da se da, onda su blagosloveni Kosovski ratni veterani i njihovi potomci. Neka živi duh Kosova. Neka njegova svetlost nikada ne prestane da postoji, jer nestaćemo i mi, postaćemo bezimeni. Ovako ćemo večno živeti i zaslužiti Nebesko carstvo.

Dr Dragan Pavlović pedijatar

Prijavite se za kurir 5 priča
Naš dnevni izbor najvažnijih vesti

* Obavezna polja